– Ode su van prije bile male kamene kuće, jedva da su zauzimale dvadeset kvadrata, a u njima se znalo tiskati i po sedmero, osmero, devetero svita, familije su bile sve s puno dice. A danas, danas je sve skroz obratno! Puste kuće svugdi, a u njima nigdi nikoga! – ljudikamo na rogozničkoj rivi s 85-godišnjim, ali još uvijek dobrodržećim mještaninom Antom Lovrićem, koji je prekrasan listopadski dan babljeg ljeta iskoristio da dade još jednu ruku laka na svoj stari drveni kaić. S kojim je, u samo tri metra i osamdeset centimetara dužine, on znao sisti svoju gospođu, pa bi zajedno, s Tomosom četiri, u toj orahovoj ljusci oni zapasali put Žirja, najudaljenijega šibenskog otoka, dalekog 16 nautičkih milja. Trajao je taj put satima, a danas, za to isto vrijeme, stotine i tisuće kilometara udal...