Umjetnici su ukras svijeta i svojim nam čarobnim djelima u život unose boje i radost, baš onakvu kakva se nalazi na zidovima kućnog atelijera Makarke Megi Ivanišević Bakota. Tu je Megi okupila najbolju ekipu – od Olivera Dragojevića i Hajdukova grba do one opuštajuće riječi "Pomalo", ali i Grincha, medenjaka i riba.
Zapravo, Megi je spojila svoj talent i maštu iz koje su proizišli tepisi i tapiserije rađene tufting tehnikom, po kojoj je u rodnom gradu postala unikatna i poznata u posljednjih godinu dana. Sve ono što čovjek zamisli Megi prenese na tepihe, koji ne moraju nužno biti na podu jer, kako kaže, i zid je ravna ploha.
Osim što svoje radove prezentira na društvenim mrežama, sugrađani i gosti mogu ih vidjeti i na ribarskim večerima jer na štandu izlaže ribice – male ručno rađene priče, dok će veći tepisi biti pušteni u prodaju ove zime. Kako kaže, kroz tepihe i tapiserije predstavlja i sate rada, truda, sumnji i ljubavi prema onome što stvara.
Prije negoli je suprug Jerko, inače frizer, od starog skladišta napravio atelijer poznat pod nazivom "La Pojata", Megi je tepihe izrađivala doma u sobi.
– Muž i prijatelji utrošili su u uređenje prostora sate i dane truda i znoja, ali za mene će to uvijek biti "La Pojata" jer je prije kućnog skladišta, u davna vremena, bila dom kokošima i patkama, a tu se pekla i dobra rakija.
A onda sam došla ja, pa smo svi zasukali rukave, izbacili sve što se moglo izbaciti, kopali, knaufali, nalijevali, piturali, i tako je nekadašnjoj pojati udahnut novi život – objašnjava nam Megi, koja se svojem radnom kutku raduje poput djeteta jer se tu stvara satima, a iz praznog platna nastane predivna umjetnost.
Prvi izrađeni tapet bio je s natpisom "Pomalo", a onda je kći Klara dobila svoj, i tako je krenulo sve do vunenih čuda u plavo-tirkiznim tonovima, koja podsjećaju na morske plićake i svjetlost koja se lomi kroz vodu. Megi se za tufting tehniku izrade tapeta zainteresirala prije dvije godine, a osim Jerke, najveću potporu dao joj je brat Fedor Ivanišević, s kojim je danima gledala videa na internetu.
Fedor inače živi u Švedskoj i profesor je na Fakultetu za računalnu grafiku, a za početak je kupio sve potrebne alate, od platna do pištolja, i sve joj je to poslao na kućnu adresu, tako da nije imala više vremena za okolišanje.
Uvijek je Megi bila umjetnički nadarena, kao i njezina obitelj, u kojoj se crtalo, šivalo i kreativno izražavalo. Tako je u Splitu završila Školu likovnih umjetnosti, a s majkom je izrađivala i prodavala svoj nakit – broševe, naušnice i lutkice.
Onda je nastala mala pauza kad je rodila Klaru i Bepa, koji su sada osnovnoškolci pa je lakše prepustiti se radu.
Do sedam dana za svaki tepih
– Prvo sam započela oslikavati jakne, ali uvijek sam htjela kreirati nešto posebno i unikatno, što nitko ne radi. I evo, godinu dana se baš intenzivno bavim izradom tepiha i do sada ih je u ateljeu stvoreno oko 25, od kojih 13 velikih i 10-ak malih – kaže Megi, koja radi s tri tufting pištolja i trimerom.
Tako nam je demonstrirala svoj posao, koji počinje platnom navučenim na drveni okvir, a ako je slika veća, prenese je projektorom, što je brže i preciznije. Onda provuče vunu kroz pištolj, uključi ga i sve krene, a rezultat je s druge strane platna. Ali to je tek dio posla jer najteže slijedi u vidu lijepljenja vune i drugog sloja za protukliznu podlogu ili onu za zid.
E onda svoju sliku na tapetu "brije" trimerom, kojim okruži svaki detalj kako bi dobila 3D efekt, i paralelno usisava nastali višak, a nakon toga treba čekati barem jedan dan da se ljepilo osuši. Za svaki tepih treba joj od pet do sedam dana, ovisno o kakvoj je slici i dimenzijama riječ, ali i vremenu koje joj ostane nakon kućanskih poslova i obiteljskog druženja.
– Radim kada stignem jer trebam srediti kuću, skuhati ručak, posvetiti se djeci i suprugu. Snalazim se s vremenom, a zapravo najviše odradim dok su djeca u školi. Za Olivera mi je bilo potrebno 35 sati u sedam dana, s time da je u tapiseriju utkano 3420 metara vune. Zbilja tu svaka nit nosi dio emocija i ljubavi prema legendi čije pjesme i dalje žive u svima nama, jer neke ljude vrijeme jednostavno ne može odnijeti.
Neki radovi nisu samo tepisi, nego uspomene koje ostaju – veli Megi, kojoj puno vremena treba i za male tepihe ribice, s time da na jednoj podlozi može napraviti više malih ili jedan veliki duži od metra.
Za tapiserije koristi akrilnu vunu, a za tepih ovčju kako bi duže trajao.
‘Najvažnije je da je moja žena zadovoljna‘
Čim je Megi nedavno na društvenim mrežama objavila fotografiju Hajdukova grba, svi su se "zapalili"za njega, kao i prije za Olivera. Ali tepisi će biti u prodaji tek kad registrira obrt jer je sada period ispitivanja tržišta, odnosno sve diktira broj zainteresiranih i narudžbi.
– Najviše bih voljela samo izrađivati tepihe po svojoj ideji, a ne tuđoj jer, primjerice, za komercijalnu upotrebu grba Hajduka morate zatražiti službeno dopuštenje ili ugovor o licenciji. Ma meni je, osim uživanja u ovom poslu, najvažnija podrška brata i muža, jer je vrlo bitno da te netko pogura – kaže Megi, koja je inače i članica amaterske družine Zlatousti, s kojom je odradila predstavu "Cvilidreta".
Iako je nepisano pravilo da je uvijek ženina zadnja, Jerko nam je cijelu umjetničku priču zaključio na svoj originalni način.
– U životu je najvažnije da je moja žena zadovoljna, što je i najteže, ali onda je sve ostalo lako – kaže Jerko.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....