U ljetnoj izmaglici, jedva vidljivo umornu i tupu oku, u daljini titra duga bijela crta. Lagano svinuta. Ko obla zagrada nad morem. Stupove još ne naziremo.
Eto, pelješki most trebao bi u pogon za dvadesetak dana. Kažu, 26. srpnja. Gledamo ga s bande “Jadrolinijina” trajekta “Mljet”. Maloprije smo partili iz Ploča u Trpanj. Devet milja do poluotoka. Mrvu kraće od ure. Mirišu punjene paprike, posadi za obid. Puni do čepa! Petak.
Mnoge je godinama spašavala ta modra pruga: pa tko bi kružio okolo, ko budala u prirodi, tko bi čekao na granici prije i poslije Neuma, izlagao se suncu, policiji, carini i raznoj birokraciji svoje i susjedne države BiH. Davno je Arsen napisao “Zaludu me svitovala” i pjevao: “Nek ne iđe ko ne mora...”
A s mostom stiže i kraj jedne ere: zn...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....