Tamo gdje su Hrvati prvi put ugledali more, a Latković priliku, nikog više nema. Vruja je opet sama. Strašna i savršena

U početku bijaše riječ. Njihova protiv naše. A oni su poduzetnici, političari, predsjednici. A mi smo budale. Tako su nam barem govorili. I upozoravali nas da odustanemo, da se ne isplati i da naša riječ protiv njihove nema šanse.

Sunce grije Vrujine kosti. Veljača je pušta na miru. Neka otpočine. Jer ono što je ona prošla u proteklih više od dvadeset ljeta malo tko bi izdržao.

Plan je bio da se spustimo. Da malo s Vrujom popričamo. Da nam kaže, sad kad je sve gotovo, kako je bilo.

Brzo smo odustali. Čim smo se počeli spuštati, shvatili smo da Vruja to ne želi. Dosta joj je bilo. I nije do nas, zna ona vrlo dobro tko smo mi, nego joj je do njezinih izgubljenih dana. Svaka stijena teška joj je kao godina, a svud uokolo ničeg osim stijena nema. Oštrih i neprohodnih, kao da g...