Poplava je ništa prema drugim elementarnim nepogodama koje su udarile ne samo na Podgoru, jer u Podgori smo, zbrajamo štetu nastalu nakon subotnjega povodnja, nego i na cijelu Hrvatsku.
Podgorani krše ruke. Ponedjeljak je, rani listopad, sunce je tamo gdje i treba biti, hoteli su još uvijek puni, bankomati se ne gase, a podgorska riva kupa se u blatu. Baš kao nekoć. Baš kao uvijek. Jer, ovo što se u subotu dogodilo, sva ta silna voda koja je prodrla u desetke kuće ojadivši mnoge podgorske obitelji, nije se dogodilo prvi put.
S kime god smo razgovarali, u čiji god smo uništeni stan, apartman ili podrum zagazili, svi su nam rekli kako se ništa čudno nije dogodilo i kako njihovi domovi periodično poplavljuju. I kako za ništa nije kriva kiša, jer što je kiši raditi nego padati, pa makar i nemilosrdno kako što to sve češće čini, nego su krive hrvatske institucije. Istinske elementarne nepogode.
Začepljeni potoci
- Ročište mi je 8. studenoga - kaže nam Jadranka Nola.
Umorna je. I sretna. Što nitko nije nastradao. I što ima divne prijateljice. I susjede. Sve su učas došle da joj pomognu, da očiste kuću, izbace blato i iznesu uništeni namještaj. Da je zagrle.
- Prije četiri godine sve nam je voda uništila, potpuno novi namještaj smo morali kupiti, a sad, evo, opet... - govori Jadranka.
Od tada je na sudu s Hrvatskim vodama. Elementarnom nepogodom koja ne želi platiti štetu procijenjenu na 60.000 eura. A sud nikako da okonča parnicu. Nova rasprava zakazana je za mjesec dana. Ravno mjesec dana nakon nove poplave.
- Nema nikakve sumnje da su za sve krive Hrvatske vode koje ne brinu o odvodnim kanalima, odnosno o potocima napravljenima baš za odvod kišnice. Njihova neodržavanost i zatrpanost razlog su što nam se ovo stalno ponavlja, trideset godina oni ništa ne čine - tvrdi Jadranka.
Nije jedina. Tvrde to svi Podgorani. Ni načelnica Petra Radić ne libi se uprijeti prstom u Hrvatske vode. Baš nedavno im je pisala. Kao da nije. Bahatost i ignoriranje sve je što je itko u Podgori od njih ikad dobio.
Dok bager ruje po jednom od kanala, vidno začepljenog betonskim blokovima, načelnica daje izjave za medije. Došao je do nje i Damir Gabrić iz Splitsko-dalmatinske županije. Zabrinut je. Svašta obećava. Jedna elementarna nepogoda brine se o drugoj.
Pitamo ga tko će i kad Podgoranima pomoći.
- Pomoći ćemo, bez brige - odgovara.
- Tko i kad? - inzistiramo.
- Hrvatska vlada, čim se zbroji šteta - uvjerava.
Ljudi iz crnoga mulja
Uništeno je ili oštećeno četrdesetak objekata. Vatrogasci i komunalci ne staju. Cijelo mjesto je na nogama. Svi pomažu svakome. Mire se, razgovaraju, suosjećaju. Načelnica nema riječi kojima bi im zahvalila.
- Čudesni su ovi ljudi - veli.
A ljudi samo niču. Iz crnoga mulja izlaze.
- Pogledajte ovo - pokazuje nam Nevenka Kokić na ostatke nečega što je nekoć bilo restoran.
Voda je i šank odnijela. Sve. Srećom, životi su spašeni.
- Suprug, ja i njegov brat u zadnji čas smo pobjegli na gornji kat. Ništa se tu nije moglo sačuvati osim glave na ramenu, voda je nadirala i rasla nevjerojatnom brzinom - objašnjava.
Zaustavila se na visini od jednog metra i deset centimetara. Tragovi na zidovima su jasno vidljivi. Vlage se Podgorani još mjesecima neće moći riješiti. A dolazi zima. Dolaze nove kiše.
- Zadnji put nam je ovako bilo 25. studenog 2000. godine, pamtim taj dan kao što ću i ovaj za cijeli život zapamtiti. I od tada nitko ni prstom nije mrdnuo da se potoci srede, da nam kiša ne kroji sudbine - gorko će Nevenka.
Nekoliko ulica dalje, Alma Trumbetaš prebire po odjeći. Uzalud. Ništa više nije nosivo.
- Samo su mi jedne patike ostale - sliježe ramenima.
Kad je kiša prestala, prvo je plakala, a potom je uništene stvari počela izbacivati u dvorište. Kamion je odvozio jednu hrpu za drugom. Na smetište puno potrošenih godina. Zadovoljna je tek što ovaj put neće morati mijenjati parket.
- Prije četiri godine poplava nam je sve bila digla pa smo nakon toga stavili epoksi pod i spasili se - tumači.
Preporučuje svojim sumještanima i da ne žale novac na osiguranje kuće. Ona je jedna od rijetkih koja je to učinila. Jer, znala je da ih voda, dokle god ih Hrvatske vode lažu i obmanjuju, neće ostaviti na miru. I ajme onome tko joj se nađe na putu.
Rupa na Magistrali
Kao što joj se našao dom Marijane i Pere Skake. Obilazimo ga i ne vjerujemo. Prostoriju po prostoriju voda je temeljito obradila. Došla je 20 centimetara od plafona. I pregradni zid je pukla.
- Je, nema dileme, mi smo ovaj put osvojili prvo misto - smije se Pero.
Takav je. Čemu plakati, ako si preživio da se možeš smijati.
- Ovo lito, kad je bio veliki požar, izgorilo mi je 150 maslina - dodaje.
Ide ga. Titula za titulom.
- Samo neka Hajduku bude dobro, a mi ćemo se snać - jednostavno će.
Vodi nas na cestu. Na Magistralu. Gore, kaže, sve počinje. Pokazuje na asfalt koji je sa svakim novim krpanjem sve deblji i deblji. Dok su pasice za odvajanje vode sve tanje i tanje.
Pokazuje i na rupu ispod ceste kroz koju voda slobodno nadire. Koliko su samo puta upozoravali Hrvatske ceste da je takvo stanje neodrživo, da su Podgorani iz podnožja u opasnosti. Da će se dogoditi nesreća. I koliko ih je samo puta ta elementarna nepogoda izignorirala.
Za razliku od kiše koja će opet, jer zašto ne bi kad joj je dopušteno, udariti tamo gdje može.
