Znanstveni skup “Humanist u nehumano doba – život i djelo don Filipa Lukasa (1871. – 1958.)” održat će se u dva grada, u Zagrebu u utorak i u Kaštelima u četvrtak, uz sudjelovanje brojnih uglednih znanstvenika koji će rasvijetliti neke aspekte bogatog života i djela toga svećenika, profesora, geografa i povjesničara.
Organizatori su Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu, Matica hrvatska Zagreb, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu – Centar “Don Frane Bulić”, Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu – Odsjek za povijest te Matica hrvatska – ogranak Kaštela.
Čemu ovako veliki skup i zašto je tako enorman broj uglednih istraživača uopće posvećen Filipu Lukasu? Jedan od glavnih razloga je svakako što je Lukasov doprinos hrvatskoj znanosti i društvu nepravedno desetljećima bio potpuno zanemaren i po direktivi komunističkih vlasti prekriven šutnjom. Njegov lik su nastojali do kraja ocrniti pa i presudom na smrt strijeljanjem, koju je po nalogu komunističke vlasti 1945. godine izrekao zagrebački sud.
Nedužan i osramoćen
Međutim, poštovatelji Lukasova djela ustrajno su radili na njegovoj rehabilitaciji, što je rezultiralo time da je ta presuda poništena na Županijskom sudu u Zagrebu 2017. godine. Time je i država i službeno priznala da je Lukas bio nedužan i osramoćen na montiranom procesu. Nekima s ekstremne ljevice ni to nije pomoglo da se izvuku iz totalitarne svijesti pa nastavljaju s blaćenjem. Čak su i aktualne vlasti grada Zagreba nedavno odlučile oduzeti ulicu Filipu Lukasu uz tvrdnju kako ne žele slaviti ustaške apologete. Dakle, unatoč rehabilitaciji, pljuvanje po davno preminulom znanstveniku se nastavlja, pa je i to razlog više da se održi ovakav skup.
Filip Lukas rođen je u Kaštel Starom 1871. godine. Za svećenika ga je zaredio splitski biskup Filip Frano Nakić 1895. godine. Potom je studirao povijest i zemljopis u Grazu i Beču. Od 1917. do 1949. nije obavljao svećeničku službu. Poslije je radio kao profesor. Bio je dva puta rektor i jednom dekan na današnjem Ekonomskom fakultetu.
Od 1928. do 1945. vodio je Maticu hrvatsku, i to mu je, po njegovim kritičarima, bio glavni “grijeh”, uz to što je promicao ideju hrvatske samobitnosti. Na kraju rata emigrirao je u Austriju, odakle se je iz logora u Klagenfurtu u veljači 1949. preselio u Rim, u Zavod svetog Jeronima, gdje je počeo ponovno obavljati svećeničku službu. Umro je 26. veljače 1958. u Rimu, gdje je i pokopan. Posljednja mu je želja, zapisana u oporuci, bila da se njegov “tjelesni prah prenese u Dalmaciju, gdje je prva sredovječna Hrvatska osnovana”.
Njegovi zemni ostaci prevezeni su iz Rima 2021. i pokopani su u novu grobnicu u Kaštel Starome, čime je ispunjena njegova posljednja želja. Iduće godine ispred crkve sv. Ivana u Kaštel Starom postavljena mu je i bista.
Na skupu u Zagrebu, koji počinje u 9.30 u dvorani Matice hrvatske, svoja izlaganja o don Filipu održat će: Ivan Turudić, Mario Jareb, Igor Vranić, Marko Ardizzone, Vlatko Smiljanić, Nikolina Šimetin Šegvić, Vlatka Vukelić, Stipe Kljaić, Vladimir Šumanović i Slađana Josipović Batore.
U četvrtak će, s početkom u 9.30, u Muzeju grada Kaštela u Lukšiću svoja izlaganja imati: Mladenko Domazet, Marko Trogrlić, Ivan Balta, Josip Dukić, Ivan Pažanin, Zlatko Begonja, Marijan Buljan, Ante Delić, Andrijana Perković Paloš, Tomislav Đonlić, Frano Bilić i Ivana Grabić.
Bit će predstavljeni i brojni zanimljivi dokumenti i pisma iz Lukasove ostavštine. Primjerice, dokumenti iz kojih se vidi njegova dosljedna osuda komunističkoga režima u Jugoslaviji, pokušaj pridobivanja američke i britanske politike za njihove ciljeve, naglašeno distanciranje od politike dr. Ante Pavelića i isticanje kako rješenje hrvatskoga nacionalnog pitanja ima nekoliko mogućnosti, od kojih je stvaranje samostalne hrvatske države najbolja, ali ne i jedina mogućnost.
Pod UDBA-inom paskom
U radu se donose dokumenti iz dosjea UDBA-e o Filipu Lukasu, sačuvani u Državnom arhivu u Splitu, iz kojih se može vidjeti kako je u emigraciji bio okružen pravom mrežom UDBA-inih suradnika. Tu su temeljito posložene na 89 stranica sve službene zabilješke, raščlambe i suradnička izvješća o Lukasu.
Iz toga je jasno kako su komunističke vlasti smatrale Lukasa jednim od ekstremnih protivnika, pa su nastojale nad njim imati što veću kontrolu sustavno prateći svaki njegov pokret, izjavu, susret... UDBA je uspjela organizirati jaku mrežu doušnika i suradnika oko Lukasa. Pratilo ga je i radilo na njegovu “slučaju” desetak suradnika.
Organizatori znanstvenog skupa planiraju nakon svega i objaviti zbornik radova ne bi li tako pridonijeli boljem poznavanju života i rada jednog od zaboravljenih i osporavanih hrvatskih velikana.
