Zastrašujuća poruka vodećeg dalmatinskog HDZ-ovca duboko u 21. stoljeću: Nije kriv silovatelj nego prekratka suknjica!

Duboko zabrinjava poruka ministra Šime Erlića koju je u ponedjeljak odaslao u Zadru komentirajući posljednji napad na predsjednika gradskog SDP-a Daniela Radetu.

Poruka ministra koji je ujedno i prvi čovjek zadarskog HDZ-a svodi se na ovo: mi osuđujemo nasilje, ne želimo se baviti ustašama i partizanima, ali Radeta je sam kriv za sve što mu se događa jer se javno sukobljava s dijelom zadarskih navijača.

Na kraju prve četvrtine 21. stoljeća Šime Erlić nam je tako zapravo poručio da nije kriv silovatelj, nego djevojka koja je napadaču dala povoda, izazvala ga je suknjicom i dekolteom koji previše otkriva. Nije kriv zločinac, kriva je žrtva.

Zastrašujuća je to i skandalozna poruka ministra Erlića. Ne samo kao državnog dužnosnika i političara, nego i kao mladog čovjeka. Čovjeka koji bi, eto, htio ostaviti prošlost i posvetiti se budućnosti, ali u tome ga priječe nekakve suvišne povijesne tričarije koje mu Radeta gura pod nos. 

Ne samo što suštinski nije u pravu, Erlić i duboko griješi, a evo i zašto. 

Pod jedan, znakovito je da Erlić nijednom riječi nije osudio ono što je bit cijele priče: sramotni mural na Bulevaru koji pljuje po vrijednostima Domovinskog rata i žrtvi hrvatskih branitelja, njegov govor mržnje te prijeteću i antisrpsku poruku; ustašku spomen ploču na javnom pločniku, višemjesečno huškanje javnosti kojem je Radeta izložen, među ostalim i od strane HDZ-ovih koalicijskih partnera (Mate Lukić), nikad dosad zabilježena radikalizacija pripadnika Tornada koji su s verbalnih prešli u otvorene fizičke napade, prvo na Srbe (delegacija Crvene Zvezde), a sada i na ideološke neistomišljenike (Radeta). 

Ništa od toga Erliću ne smeta. Ali mu smeta što Radeta legitimno traži od gradskih vlasti i državnih institucija da se ponašaju u skladu s europskim demokratskim standardima, pozitivnim zakonima i ustavom ove zemlje te da osudi poruke i sadržaji koji šire govor mržnje i potiču na netrpeljivost, jer njima naprosto nije mjesto u javnom prostoru.

Možemo zdvajati je li Radetino inzistiranje na micanju murala dio političkih igara oko usvajanja gradskog proračuna ili privlačenje pažnje u superizbornoj godini, ali i da je tome i tako, što je potpuno legitimno političko ponašanje, to ne znači da je SDP-ovac u krivu.

I da njegovo pravo na javnu kritiku nekih pojavnosti nije osnovano. Uostalom, kao rodonačelnici političkih manipulacija na temu ideoloških podjela, HDZ nema pravo zbog toga ikoga prozivati. 

Drugo, Erlić se pravda kako su teme o ustašama i partizanima starije od njega i kako ga to ne zanima. Ne zanima ni mene, koji sam kudikamo stariji od njega, ali se tim ”povijesnim podjelama” ipak moram(o) baviti.

I to ne zato što želimo, nego zato što nam to nameće politička stvarnost. I ne o ustašama i partizanima, kako Erlić podmeće, jer Radeta ne spominje partizane, nego hrvatske branitelje, već o proustašama i filofašistima, koji u Zadru imaju duboko korijenje i dugu tradiciju manifestnih oblika.

Ovdašnja politička i društvena klima očito im više odgovara nego u nekim drugim sredinama. Ovdje naprosto imaju bolje đubrivo. 

Mi nešto stariji od Erlića možemo ga podsjetiti na događanja u Zadru nakon završetka rata, kad je ustašovanje bilo više-manje dio društvenog i političkog folklora, od Nadbiskupije do Sveučilišta, od Gradskog vijeća do tribina u Jazinama. 

Sjetimo se samo redovitih ustaških ”procesija” Kalelargom svakog 10. travnja sve do sredine dvijetisućitih, marš neobrijanih muškaraca u ustaškim odorama i znakovljem sa slikom Ante Pavelića na čelu kolone, Ive Matanovića i Hrvatske pravoslavne crkve, misa zadušnica za poglavnika i njegove ustaške koljače, ratne zločince i kvislinge, pa do skandala sa srpskom zastavom uoči Svjetskog prvenstva u rukometu, obračuna s Davorom Arasom, jednim od utemeljitelja zadarskog HDZ-a, zbog govora uz sliku Ante Pavelića, pa preko notornog Hrvatskog tjednika, širenja šovinizma i ustašovanja s navijačkih tribina, političkih koalicija HDZ-a s pobornicima NDH i domaćih izdajnika, sve do aktualnog zabranjivanja nastupa srpskim izvođačima u Zadru i okolici...

Jedini što je Erlić dobro primijetio jest da se ne sjeća da je u Zadru ikada fizički bio napadnut neki političar zbog svojih stavova. Ali sad se i to događa. I nije se dogodilo iz malog prsta, nego zato što se napadači u Zadru osjećaju dovoljno ohrabreni da to naprave. I više puta ako treba, jer znaju da će posljedice biti slabe ili nikakve.

Iz prakse naime znaju da žive u sredini u kojoj je političko nasilje i mržnja davno postala dio common sensa. Da je to dio zadarske društvene normalnosti i političke kulture i da probleme prave oni koji na to ukazuju, a ne oni koji problem generiraju.

Zato nije pretjerano reći: da, Zadar ima bolest od koje se ne želi liječiti. Guranjem glave u pijesak uvjerio je sebe i druge da je takvo stanje ovdje prirodno, sve dok bolest ne postane agresivna i krene napadati druge oko sebe...

Treće, Erlićev istup dodatno abolira zadarski represivni sustav koji nikad nije primjereno reagirao na sve te profašističke ispade političkih radikala kojih smo se nagledali zadnjih dvadesetak i kusur godina. I koji je uvijek, od policije do odvjetništva, tražio načina da ih opravda i tolerira, a ne da ih sankcionira.

Sjetimo se samo kako su zadarski policajci nedavno revno reagirali na Facebook objave o HDZ-ovu premijeru Plenkoviću. Zamislimo kako bi Erlić reagirao da na njega ili nekog iz HDZ-a netko istrese smrdljivu kofu na glavu.

Bi li to bio napad na Hrvatsku, napad na slobodu mišljenja ili bi sam za to bi kriv jer ga nije briga tko su pobjednici, a tko gubitnici u Drugom svjetskom ratu.

Državne institucije ovdje su odavno pokorene stranačkom voljom, nikakva opozicijska situacija nije dozvoljena. Društvo i institucije zarobljene su u HDZ-ovom kavezu istine. I svi oni koji nisu s tim suglasni ili će dobiti luđačku košulju ili će se s njima netko obračunati. Ako treba i s kantom govana na ulici. 

Erlić bi htio da Zadar ne bude grad slučaj, ali Zadru je to dio političkog habitusa. Ne zbog incidenata i glupih zabrana koje ga nepotrebno brukaju, nego zbog oportunizma i straha, upornog ne reagiranja institucija, političara, javnih intelektualaca i pokorenog sustava. 

Kao da sve to nije dovoljno, u neslužbenim razgovorima s novinarima, zadarski hadezeovci žele relativizirati napad na Radetu. Posmjehuju se, govore da je cijeli događaj izrežiran, da je Radeta sam to tražio, da su počinitelji neki huligani, da mu se ne bi to dogodilo da se nije doticao nekih stvari...

Upravo zato što se HDZ toga ne dotiče, a trebao bi, moramo biti svjesni da će Zadar i dalje ostati zarobljenik svoje bolesti, a Radeta njegova dijagnoza. I da se novi slični incidenti mogu očekivati. 

Jer HDZ ima moć da na to odgovori, ne samo političkim porukama. HDZ, na što se u Zadru posebno ponose, drži sve poluge gradske i županijske vlasti, uključujući državna tijela i institucije, vertikalom sve do Zagreba. Ili na njih ima veliki utjecaj. Da želi, riješio bi ovakve pojave bez problema.

Ali ne želi. Jer mu nije u interesu. Jer se ne želi zamjerati svom biračkom tijelu. Jer ih nije briga za demokratsku kulturu, standarde i zakonske norme ako im one ne idu u prilog. I zato HDZ-ovci u Zadru teško da će ikad biti napadnuti, a svi koji na to ukazuju postaju potencijalne mete. 

Ako Erlić u tome ne vidi i dio svoje odgovornosti, onda smo ga krivo procijenili kao političara nove generacije. Šteta što ne shvaća da prešućivanjem postaje veći zarobljenik prošlosti nego što će Radeta to ikada biti.