Nedavna ispovijest na Redditu pokrenula je lavinu reakcija na temu socijalne izolacije, pritiska lokalnih stereotipa i osjećaja nepripadnosti koji pogađa mlađu, ali i srednju generaciju u Splitu.
Autor objave, koji se otvoreno bori s osjećajem tuge i izolacije, dijeli iskustvo koje mnogi prepoznaju, ali rijetko to naglas izgovaraju.
– U zadnje vrijeme hvata me depresija. Kao da živim gdje mi nije mjesto i mislim da dosta toga dolazi od toga što se ne uklapam među ostale Splićane.
Ne pratim nogomet, nije me briga za njega, boli me ona stvar za Hajduk. Kužim da je zaluđenost Hajdukom više stereotip nego istina, al opet sam se naša u situacijama di se moram ispričavat ljudima šta ne pratim nogomet, dok su moji hobiji (znanost, strana glazba) bili "za čudake".
Imam drugačije hobije i zanimacije, nisu niche stvari, znam dosta ljudi bliskih interesa, ali imam feeling da to u Splitu nije dobrodošlo. Imam dojam da se u ovom gradu sve različitosti guše i ne toleriraju. Kao da je skoro sve u gradu rađeno po kalupu jedne osobe.
Imam bogat socijalni život, ali jako malo prijatelja. Upoznajem svugdi puno ljudi, ali skoro nitko ne ostane. Odnosi se svode na pozdrav na ulici. Eventualno popijem kavu s nekim, ali do iduće kave ne dođe kroz idućih par miseci. Nekad samo tu kontakt stane, čak i kad kava dobro prođe. Izgubio sam naviku inicirati odnose jer sam se već previše puta razočarao.
Ne paše mi socijalni život ovdje, ljudi druženja čuvaju uglavnom za ljeto. A i tad se svi drže ekipica iz kvarta ili škole, malo ko će pustit nekog novog u život. Ljudi su uglavnom pristojni, ali stvorit značajan odnos s nekim više mi se ne čini moguće.
Pokuša sam o ovome pričat sa svojim "starima", oni imaju drugačija iskustva. Ali po njima današnji Split ni profil ljudi u njemu nemaju baš puno veze sa Splitom iz "njihovog vremena". "Age range" ljudi s kojima sam se taka ove teme je otprilike 35 – 60.
Ponašanjem jesam čudan i priznajem to, ali često odlazim u Zagreb i tamo ovakvih problema nemam. Podrijetlom nemam veze sa Zagrebom, ali tamo se osjećam doma, a ovde ka u zatvoru, al mislim da bi tako bilo u bilo kojem većem gradu.
Predviđam da ću dobit "pa ajde u onu maglu u Zagrebu kad ti odi ne odgovara", ali takve ću komentare izignorirat jer znam da nemaju dobre namjere. Split ne mogu napustiti dok ne završim obrazovanje ovdje.
Sorry na ventu, al ovo sam mora negdje izbacit, a nemam puno prijatelja s kojima mogu pričat o ovako intimnim stvarima. Umoran sam od neuspjeha i sve me ovo gura u veliku tugu – napisao je u objavi.
Reakcije sugrađana pokazuju da ovaj osjećaj nije izolirani incident.
– Cura, fetiva, cili život živi u centru i kaže da se ne vidi u Splitu više. Nisi jedini. Split se stvarno sve više pari ka neki Miami… Al‘ da ti isto kažem, jednom kad otiđeš, onda ti je draži – dodala je jedna korisnica.
– Imam dojam da se u ovom gradu sve različitosti guše i ne toleriraju. Kao da je skoro sve u gradu rađeno po kalupu jedne osobe. Nije stvar dojma, stvarno je tako – složio se drugi.
A neki su iskoristili priliku da izbace akumulirani bijes.
– Split je posta jedan krasni k***c od grada.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....