Sudjelovanje u prometu, osobito u Splitu, izaziva puno stresa. Vozači bi trebali imati više suosjećanja i odgovornosti budući da je vožnja automobila, zapravo, "vožnja oružja među drugim oružjima", kako opisuje američki komičar Louis C.K.
U djeliću sekunde ljudski životi mogu biti uništeni, a ipak Splićani gotovo da i ne mare za to.
Iskustvo Dejana Grašara, dugogodišnjeg vozača-dostavljača, to potvrđuje. Vožnja po splitskim cestama daje mu dovoljno materijala da gotovo svakodnevno objavi videozapise prometnih prekršaja na svom TikTok profilu.
– Pod korisničkim imenom "1400gt" objavljujem privatni sadržaj, a nedavno sam jeftino nabavija kameru pa objavljujem snimke sa splitskih cesta. S obzirom da sam dugogodišnji vozač Wolta, u prosjeku provedem osam sati dnevno na cesti i nagledam se svega i svačega. Većina videa koje snimim nastane u jednom danu.
U jednoj smjeni prosječno bude po pet-šest prekršaja. Gotovo da nije bilo dana da mi netko nije oduzeja prednost, da neko nije proša kroz crveno, da nisam mora naglo kočit... Svaki dan se dogodi situacija da moran reagirat umisto drugih ljudi da ja ne nastradan – kaže Dejan.
Općenito, promet u Splitu opisuje kao "prilično kaotičan", što nije slučaj, barem ne u tolikoj mjeri, u drugim hrvatskim gradovima.
– Pola godine san živija u Zagrebu i tamo nije ka ode. Naše ljude uopće nije briga.
Problema je mnogo, no istaknuo je one najučestalije.
– Dosta ljudi je na mobitelu i uopće ne shvaćaju koliko je to problematično. Misle "iden napisat sekund poruku", onda ne vide da je zeleno ili krenu na crveno. Švrljaju iz trake u traku, ne mogu se držat jedne strane, pa moraš bižat od njih. Puno puta mi se dogodilo da vozin livom trakom, a neko u desnoj vozi 50, gdje je ograničenje, recimo, 70. I onda se, odjednom, bez ikakvog razloga pristroji u livu, pa moran proć kraj njega i ograde s live strane, uz trubu, naravno... – opisuje hirovite reakcije vozača.
Kao vozač motora, prijevoznog sredstva na kojem je vozač najizloženiji, Dejan shvaća važnost mrtvoga kuta, što mnogi Splićani – ne.
– To je veliki problem. Ljudi pogledaju mrtvi kut reda radi, a dosta njih uopće ne gleda. Ne znan je l‘ ih to nisu naučili, ali uobičajeno je da daju žmigavac i odma kreću u sretanje, jedva da pogledaju unutarnji retrovizor. Kad krenu sretat, počnem trubit, ali rijetko da se ko uopće makne. Oni ni ne znaju da njima trubim... – frustrirano opisuje repetitivne pogreške Splićana.
A tu je i, naravno, problem lijevog skretanja. Nekim vozačima i nema razlike između "lijevog" i "desnog" jer su im to vrlo apstraktni pojmovi.
– Primijetija san da kod livog skretanja vozači uopće ne paze. Prolazin raskrižje, jedan prođe "u knap", a ovaj idući kreće odma iza njega, prati prvoga umisto da gleda iza sebe. On se vozi logikom da "ako je ovaj moga skrenit livo, idem i ja". Uopće ne gledaju ko dolazi s druge strane. Takvih situacija imam masu snimljenih, trube mi, niti ne gledaju. To livo skretanje je znanstvena fantastika. Od 2016. godine, otkad san položija, nikome nikad nisan oduzeja prednost i ne mogu shvatit zašto je to ljudima tako komplicirano razumit – razmišlja naglas Dejan.
Totalka
– Ma bude tu svega, a jednom san čak i završija u bolnici, šivalo mi je nogu, a razbija sam motor. Totalka. Misec dana nisan radija, izgubija novce, nateza se s osiguranjem... Uša san u raskrižje na kojem je bilo zeleno, lik je čeka da skrene livo, ja san ga gleda i vidija san da on mene vidi, ali kočim za svaki slučaj da ne izletim. Dam gasa da on može skrenit i u tom momentu i on da gasa i "bum!" – prepričava Dejan kako nikad ne znaš tko stoji iza volana.
Međutim, neke je moguće svrstati u kategoriju jer njihova vozila nose oznaku "taksi".
– Vozači taksija su posebna sorta. Ima san nedavno bliski kontakt s jednim. Lik mi je uša u traku, svira sam mu, ali on nije odusta od namjere da mi uđe u traku. Mora san kočit da se ne zabijen u njega. Kad san ga proša s live strane, gledan u njega i motiram mu ka "šta radiš", on nešto maše rukon, agresivno uzme volan i trzne autom prema meni, ka da me namjerno ide zgazit. Rade takve stvari, to je naša realnost – razočarano opisuje i dodaje da su "oni na dva kola" uglavnom uvijek krivi za sve.
– U većini slučajeva, šta je najgore od svega, kad oduzimaju prednost i rade slične prekršaje, rijetko ko je uopće u stanju priznat da je falija, a kamoli ispričat se. Dosta njih će ti radije pokazat srednji prst ili opsovat nešto. Vidim po pokretima da mene krive za svoju grešku, nema šanse da će priznat svoju krivicu, da su oni nešto falili – opisuje psihološki profil spomenutih.
Za kraj, Dejan šalje konstruktivnu poruku svima koji zaboravljaju da u prometnim nesrećama, nažalost, svakodnevno netko umire.
– Splitskim vozačima bi poručija da gledaju oko sebe, da budu svjesni svoje okoline i da se podsjete i drže prometnih propisa, koji postoje s razlogom. Mrtvi kut nije šala. Triba se provjerit. Dobijen dosta ružnih komentara u kojimai ljudi meni traže greške u vožnji. Komentiraju da se provlačim između auta, pa mi govore "ti se provlačiš između auta, šta očekuješ?!". Pa očekujem da neko neće skrenit bez da pogleda ko je oko njega. Očekujen da nemaju iznenadne odluke, da neće naglo ić skrenit...
A ponekad je, kako i ostalim vozačima, tako i Dejanu, teško ostati smiren, pogotovo kad je u pitanju neodgovorna vožnja.
– Vrime je da ljudi malo smire živce, šta nije lako, i meni se dignu... Morali bismo se međusobno malo više poštovat – zaključuje.
Vozači su najhrabriji iza svojih volana i uopće se ne ustručavaju, dakle, vrijeđati i psovati kad ih od druge osobe dijeli asfalt i staklo automobila. U kojim bi drugim okolnostima to bilo dopustivo osim u prometnom (splitskom) ludilu?