Jeste li za nešto popit?
– Ne fala, popija san kavu.
– Šta ste popili?
– Kafu!
– E tako, u Splitu zadnjih četrdesetak godina ritko naiđete na kafu, sve je postala kava. A imamo kafiće sa "f".
– A imamo i kavane sa "v".
– Jer smo nedosljedni. Nekad u Splitu, baš kao što je danas u Italiji, Francuskoj i Španjolskoj nije bilo kave, samo kafa. I kavana se zvana "kafa", od la bottega del caffè.
– Prevagnula je bosanska verzija, turcizam, kahva. Čak i u Srbiji je ostala kafa, a bili su stoljećima pod Turcima...
– Kad ste već spomenuli ovaj podatak, znate li koliko je u stanovništvu Splita 1881. godine bio udio bosansko-hercegovačkih korijena? Četiri posto. Bilo je dakako onih koji su iz Bosne došli prije više stoljeća, poput Rosandića ili Tudorića, ali oni su se već do tada stopili. Taj udio je 2001. iznosio više od 50 posto, a 2021. godine 70 posto. To nije splitski specifikum, tako je više-manje na cijelom području Hrvatske. I puno starih splitskih riječi poput muzuvir, zanat ili izraz "za uvar" su turskog podrijetla, baš kao i zanat ili izraz ajde...
Klasičar i kemičar
Ovakim inpicavanjem, pa poukom, obično započne susret sa šjor Marijom Nepom Kuzmanićem, klasičarem i dipl. ing. kemije, nekadašnjim uspješnim rukovoditeljem u "Jugovinilu", koji se gotovo 40 godina najozbiljnije bavi podrijetlom splitskih rodova, prezimena, demografskim kretanjima... Književni krug upravo mu je tiskao sedmu knjigu, odnosno drugo i dopunjeno izdanje libra "Splitski plemići – prezime i etnos", koja je prvi put objavljena 1998., nakon serije uspješnih feljtona u "Slobodnoj Dalmaciji". U utorak, 29. listopada u 19 sati predstavit će je akademik Nenad Cambi i dr. sc. Joško Belamarić u Staroj vijećnici na Pjaci.
– Drugo, dopunjeno izdanje knjige čije je prvo izdanje već odavno rasprodano, nije nastalo na moju inicijativu, poticali su me prijatelj Siniša Tartaglia i supruga Matija, te nakladnik Književni krug. Osim Mladena Andreisa koji se bavio trogirskim plemstvom i Joška Jerkunice, koji je objavio rad o kaštelanskim rodovima nitko se nije na ovaj način bavio istraživanjem rodova i prezimena, a zanimljivo, sva smo trojica po osnovnom zvanju – inženjeri kemije. Dakle, tehnički umovi, poklonici Pitagore koji kaže: "U temelju svega je broj". Upravo takav pristup, uz obrazovanje u Klasičnoj gimnaziji, a upravo smo proslavili 65 godina mature, pomoglo mi je da do kraja razvijem svoju metodu kontinuiteta koja utvrđuje nepobitno srodstvo između dviju susjednih generacija – objasnio nam je Nepo Kuzmanić, dodajući kako ni autor "Povijesti Splita", povjesničar Grga Novak nije mogao sa sigurnošću utvrditi podrijetlo splitskih patricijskih obitelji prije 14. stoljeća.
– Metodom kontinuiteta tu sam granicu pomaknuo nekoliko stoljeća unatrag, kao na primjeru Marula Petrova koji je rođen 1140. godine i po kojem su se Pecinići, kojima je pripadao i otac hrvatske književnosti Marko prozvali de Maroli, odnosno Marulići. I to nije sve, Markov šukundida još se piše kao Kavosolić, što je još starija verzija njihova prezimena, dok su se Pecinići nazvali prema Markovu pradjedu Petru. Marula Petrova će iz duboke povijesti izvući jedan kanonik, Juraj iz njihova roda čiji je otac bio nezakoniti sin Marulića i tražio je potvrdu pripadnosti obitelji, pa Markova oca 1462. nalazimo kao Nikolu Pecinića de Marulis – iznosi nam autor Kuzmanić podatke iz nevjerojatno davne prošlosti i razjašnjava pitanja koja bi bez metode kontinuiteta vjerojatno zauvijek ostala bez odgovora.
Izumrli plemići
U knjizi je detaljno "razoputio" rodoslovlja i povijesni kontinuitet četrdesetak splitskih plemićkih obitelji, od kojih je većina izumrla, ali i korigirao neke podatke na temelju kasnijih istraživanja.
– Nadopunio sam podatke o obitelji Cipci, jedne od najstarijih plemićkih obitelji čije se prezime spominje prvi put tek 1456. godine, a do tada su se nazivali po očevima i djedovima, najduže su zadržali taj običaj od svih starih familija. Iznio sam pretpostavku kako su splitski Cipciji i trogirski Cippicovi istog podrijetla, od nekog Stephanusa, odnosno Stipe, a povezani s još starijom i moćnijom obitelji de Madijs, od kojih nasljeđuju dio palače na Peristilu, dakle, na najatraktivnoj lokaciji u tadašnjem Splitu. Čak se i po položaju plemićkih palača može odrediti starost i moć obitelji, pa su tako na Peristilu stolovali Grisogonovi, Drago i Cipci, a u sjevernom dijelu starog Splita prema Zlatnim vratima obitelji Alberti, Papali, pa i Maruli. Naravno, treba znati i da su se palače prodavale, neke su se obitelji gasile, pa su se selili – kaže Kuzmanić.
Nastavljamo s Karepićima, čija je palača uz Gradsku vijećnicu na Pjaci, a po njihovim zemljištima nazvan je i lokalitet Karepovac.
– Zanimalo me kako su Karepići koji su došli iz Trogira mogli postati gradski suci u Splitu. Sudačka se čast, naime, nije mogla dobiti tek tako, ona se prenosila s djeda na oca, pa na sina i tako dalje, i nije mogao biti sudac netko tko se doselio u Split ili je pripadao plemstvu drugih komuna. No, ako Dujmu Bertanovu jedan djed nije bio splitski plemić, drugi djed, onaj po majci jest, a taj je stanovao u četvrti sv. Dujma, znači u samom središtu i po svoj prilici pripadao obitelji de Madijs, pa je tako njegov unuk mogao biti splitski sudac – iznosi Kuzmanić koji s lakoćom "surfa" na valu splitske duboke povijesti. Njegova istraživanja nisu samo gola povijest neke obitelji, ona donose i sliku srednjovjekovnog Splita što im još više daje na težini.
Pitamo ga koje su splitske obitelji zadnje dobile plemstvo, što s lakoćom odgovara:
– Zadnji splitski plemići proglašeni za vrijeme Venecije bili su iz obitelji Dumaneo, poljički Marjanovići, Milesi i Dell‘Iveglio, a među posljednjima koji su od Austrije dobili plemstvo su Tončići i Opare iz Sinja – splitskih korijena – a dijelili su potvrde sve do 1918. godine – navodi.
Kolika je bila Salona?
Mario Nepo Kuzmanić se pored opširnog istraživanja splitskog patricijata u drugom dijelu knjige pozabavio s još nekoliko intrigantnih tema, ne samo iz povijesti nego i predmetom današnjih rasprava. Primjerice, demografijom Salone i Splita. Općenito se smatra kako je u Saloni živjelo šezdesetak tisuća stanovnika, a na temelju procjene povjesničara Grge Novaka, koji je do tog broja došao množeći broj sjedala u amfiteatru s četiri.
– Pokušaj makar približne kvantifikacije stanovništva – rukovodstvo, težaci, ribari, pomorci, obrtnici, eventualno poneki vojnik – pa onda i broja kuća i njihove površine, te ekonomske snage koja je mogla hraniti određeni broj stanovnika, bacio bi više svjetla na ovu problematiku. Broj od 60 tisuća odavno mi se činio pretjeranim, tim prije kad sam ga usporedio s popisom stanovništva Splitske nadbiskupije iz 1725. godine koji govori o 7214 stanovnika. Napomenimo da je Splitska nadbiskupija tada obuhvaćala Split sa 4172 stanovnika, te Šoltu, Sućurac, Gomilicu, Kambelovac, Solin, Vranjic, Mravince, Kučine, Kamen, Stobreč i Žrnovnicu. Premda je od pobjedničkih ratova s Turcima proteklo stanovito vrijeme, dosta zemlje je bilo neobrađeno, a stanovništvo raseljeno. Podatke Salone i Splitske nadbiskupije stavio sam u odnos prema stanovništvu Europe i iz svega iznesenoga moguće je sa sigurnošću utvrditi kako broj stanovnika Salone nije bio veći od 10 tisuća, moguće i samo šest tisuća – iznosi Kuzmanić.
Obradio je i druge teme, poput životne dobi splitskih Kuzmanića, napisao je hommage Tonku Maroeviću, popisao sve pretke Miljenka Smoje, pisao o udjelu stanovništva Splita u Europi, a među poglavljima čak je i sjećanje na povijest tvornice "Jugovinil" u kojoj je Kuzmanić bio jedan od uspješnih rukovoditelja.