Crkva Gospe od Zdravlja mjesto je na koje mnogi Splićani, ali i drugi, dolaze tražiti odgovore na pitanja koja postavlja svaki vjernik. U proljeće 1991. predratna psihoza uvukla se u narod, osobito u mlade. Oni su rado posjećivali večernje mise na kojima je propovijedi držao fra Ignacije Vugdelija.
Teme su bile široke, od duhovnosti, mladenačke spolnosti, do aktualnih zbivanja u državi koja su nagovještavala teška vremena. Jedne lipanjske večeri činilo se kao da se cijeli Split slio prema Dobrom čuti poruku fra Ignacija. U dupkom punoj crkvi bio je i sakristan fra Mile Mamić kojeg se propovijed duboko dojmila.
„Križ mi svoj daj, Gospodine, i neka moja žrtva bude zalog hrvatske slobode“ - Ignacijeva je poruka koja je odzvanjala u ušima. Nakon mise u šetnji s bratom Antom, duboko razmišljajući o propovijedi, priupitao je brata: "Jesi li ti razumio što je fra Ignacije kazao?“ - Pa jesam - odgovorio je brat, ne razmišljajući baš previše o svakoj riječi koju je čuo.
Međutim, primijetila se fra Milina uronjenost u ono što se naslućivalo da dolazi. Kasnije se bratu i povjerio: "Znaš, razmišljao sam o onome što je fra Ignacije govorio. Samo pazi, ni jedan rat nije svet, pa tako neće biti ni ovaj, ali svatko može biti ponaosob svet ako se bori na strani pravde i istine. I ako ja u ovom ratu ne budem u najmanju ruku teško ranjen, bit ću duboko uvrijeđen i od Boga i od naroda. Uistinu, želja mi je biti u temeljima hrvatske slobode."
Dok je to izgovarao, oči su mu bile jako suzne. Milan Mamić, kojeg su cijeli život svi zvali Mile, odrastao je u ravnokotarskom selu Lišane Ostrovičke, u zaseoku Mamići. Kao dječak čuvao je ovce te pomagao ocu Marku u bačvarskom obrtu. Majka Veselka odgajala ga je u ljubavi prema vjeri i domovini, zajedno s godinu dana starijim bratom Marinkom i deset godina mlađim bratom Antom, s kojim je bio iznimno blizak:
„Na neki način ja sam bio njegova maza. Kad god bi on dolazio kući, zajedno smo spavali. Ćakulali bi do 4 sata ujutro, a ja sam samo upijao njegove misli. Svima u obitelji Mile nam je bio vodilja..“
Od II. svjetskog rata Lišane Ostrovičke bile su „prst u oko“ susjednim selima u kojima su većinu činili Srbi. To je mještane još više ujedinilo u domoljublju i vjeri koje su duboko prožele i život mladog Milana koji je vojni rok u JNA odslužio na aerodromu Pleso u auto-jedinici. Ondje je završio obuku za vozača na motornim teretnim i terenskim vozilima, što ga je na neko vrijeme odvojilo od ideje da postane fratar.
Zaposlio se kao vozač kamiona i taj je posao obavljao sedam godina. Imao je djevojku, gradio kuću u Zadru, no ipak je na koncu odlučio postati fratar. Prisjeća se Ante Mamić: „On se oduvijek družio sa svećenicima, osobito s onima koji su bili nacionalno raspoloženi. Takav je bio i župnik fra Ivan Mirković, za čije je službe Mile i otišao u fratre.“
U kolovozu 1982. Mile Mamić je provincijalu Franjevačke provincije Presvetog Otkupljenja podnio molbu za primanje u redovničku zajednicu.
Nakon toga odlazi na otočić Visovac, odakle upućuje molbu da ga se primi u novicijat uvjeren da ga Bog vidi kao redovnika. Iduće godine odijeva habit. Najprije je bio vratar u samostanu Majke Božje Lurdske u Zagrebu, a zatim voditelj mehanizacije na Visovcu. Napokon 1987. u Makarskoj, na blagdan svetog Franje, 4. listopada 1987., položio je doživotne zavjete.
Iduće godine imenovan je sakristanom u župi Gospe od Zdravlja u Splitu. Njegov životni put u bitnome je odredio sport. Bavio se taekwondoom te je kolege iz kluba "Kocunar" preporodio u duhovnom smislu. Dobio je ondje i crveni pojas te ga je samo smrt odijelila od već stečenog crnog pojasa. Svjestan opasnosti u kojoj se našla njegova Domovina, 1. ožujka 1991. postaje pričuvni policajac policijske postaje u Omišu. Ranije je bio član Lovačkog društva "Split", a kada ono utemeljuje lovačku satniju, fra Mile joj se pridružuje. Ipak, njegov pravi ratni put počinje i završava u njegovim Lišanima.
Početka rata u selu spominje se Ante Mamić: „Zapovjedništva u samom početku nije bilo. Radilo se o seoskim stražama koje su se oformile netom prije rata. Na šest ćuka iznad sela držale su se straže. Imale su nazive 1, 2, 3, 4, 5, 6. Osnutkom Policijske ispostave i dolaskom policajaca iz Splita, Šibenika, Zadra, Sinja i Omiša postavljen je na čelo policije Tomo Medvedac. Mislim da je to bilo 15. srpnja, uglavnom neposredno prije napada na selo. Treba naglasiti da su prilikom formiranja obrane u Lišane stigli i prvi hrvatski redarstvenici Ivica Mamić, Mladen Mešin i Mladen Radaš. I ja sam prvi hrvatski redarstvenik, ali sam bio raspoređen u Split te sam u Lišane stigao 3-4 dana prije napada. Brat je istovremeno uzeo godišnji odmor u Gospe od Zdravlja te je i on stigao u Lišane.
On je ustvari iz Splita dovezao tom prilikom zvono koje smo trebali ugraditi na kapelicu na groblju u Lišanima. Kad je stigao, bili su tu u selu momci iz Omiša koje je poznavao i kojima se priključio 16. 7. kao pričuvni policajac.“
U susjednu Ostrovicu je već ranije dolazila JNA, a Ratko Mladić džipom je obilazio brda iznad Lišana u okolici Dobropoljaca. Bili su mještani Lišana svjesni da JNA naoružava Srbe u okolnim selima, ali nisu ni slutili kada će se opaliti prvi metak. Dogodilo se to upravo 16. srpnja u večernjim satima kada Ante s bratom Milom odlazi na prvu crtu: „Nije to bila neka silina napada, koliko je nama to bio šok jer nismo imali do tada kontakt s takvim stvarima, osim gledajući filmove i serije poput ‘Kapelskih kresova‘. Krenulo je iz pravca Ostrovice. Na jednoj od ćuka se počelo pucati.
Ne mogu reći tko je prvi pucao, mi ili oni, ali kad je krenulo, mi iz sela smo krenuli prema mjestu pucnjave, no kada smo izašli na vrh brda, nije bilo nikakva sukoba. Dobro da ga nije bilo jer nam je zaklon bila jedna smrika i kamena ploča 30 puta 30 centimetara svakom ispred glave. Bili smo neiskusni. Sjećam se da je brat Mile u tu akciju išao sa sačmaricom.“
Nije prošlo puno, a puškaranje je preraslo u minobacačku vatru. Ona je na Lišane Ostrovičke otvorena nešto prije 5 sati ujutro.
„Prva granata pala je negdje oko zaseoka Stipići. Kada je pala, iskočio sam van iz kuće u kojoj smo bili fra Mirko Klarić, Josip Žulj, moj brat Mile i ja. Za mnom je izišao Josip i rekao mi da ide dolje prema školi u kojoj je bila smještena većina policajaca. Druga granata pala je bliže crkvi, a ubrzo je pala i treća.
Čuo sam zvuk kako dolazi, Josip je potrčao, a ja sam mu se bacio pod noge. On je pao glavom na zemlju i razbio nos. U tom trenu granata je eksplodirala dva metra ispred njega. Da nisam skočio, pala bi mu pod noge. On je takav razbijen nastavio trčati prema školi. Brat je to vidio s vrata i krenuo je pomoći Josipu. Jednom nogom zakoračio je iz šematorija i tada je eksplodirala, mislim, peta granata. Jedan geler pogodio ga je u čelo i još nekoliko gelera pogodilo ga je u druge dijelove tijela. Brat je pao metar i pol ispred mene. Okrenuo sam ga i shvatio da je ozbiljno ranjen. Pogledao sam prema Žulju, on je već bio kod zadnje kuće poviše škole. Tada sam ga vidio posljednji put jer je iduća granata pala njemu pod noge i ubila ga. Dozivao sam fra Mirka koji je u panici dotrčao.
Uzeli smo brata i privukli ga do kuće te skinuli s njega opasač i pištolj. Bio je bez svijesti. Stavili smo ga u fra Mirkova Golfa i odjurili u Šibenik, gdje je brat dobio bolesničko pomazanje. Prebacili su ga u bolnička kola koja su ga vozila za Split, no na putu je, negdje blizu Trogira, preminuo.“
Nakon napada na Lišane među mještanima je zavladala panika. Djeca, žene i starci masovno su počeli napuštati selo traktorima, motokultivatorima i na razne druge načine. Prvi prihvat bio je u Pirovcu, gdje su lokalni mještani otvorili vrata svojih domova uplašenom i izbezumljenom narodu koji je vjerovao da će se ubrzo vratiti svojim domovima.
Nažalost, Lišane Ostrovičke u rujnu su okupirane, a slobodu su dočekale tek 1995. godine u operaciji „Oluja“. Tijelo heroja fra Mile Mamića danas počiva u franjevačkoj grobnici u Splitu na Lovrincu, istoj u kojoj počiva tijelo fra Ignacija Vugdelije, čija ga je propovijed potaknula na žrtvu koju je podnio.
Na kraju razgovora o svojem bratu Ante Mamić ističe: "Moj Mile je ušao u otajstvo ljubavi prema svojem narodu neshvatljivo običnom čovjeku. Par dana prije nego što je poginuo dao mi je krunicu i rekao: Ako ja prvi odem, brajo, nemoj me zaboraviti, a ti znaš da ja tebe neću! To je bio fra Mile Mamić. Bila je to posebno mila duša."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....