Peristil, Vestibul, Dioklecijanovi podrumi, ugaone kule Palače... U pogledu na najsjajnije komade antičke arhitekture kojima se Split ponosi možemo uživati zahvaljujući čovjeku koji im je ustrajnim znanstvenim i projektantskim djelovanjem, “dao” sadašnji izgled – dr. Jerku Marasoviću (1923. – 2009.), arhitektu s desecima zanimacija, kojem će u čast stotog rođendana, na Svetu Lucu ove godine, biti otvorena izložba u Podrumima i predstavljena knjiga “Jerko Marasović – renesansni čovjek dvadesetog stoljeća”, čiji su nakladnici Društvo arhitekata Splita i Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
Hvaljen i osporavan, a drugačije nije ni moglo biti u karijeri čovjeka koji je život posvetio istraživanju i obnovi prevrijednog markera svjetske povijesti – Dioklecijanovoj palači – Jerko Marasović je, priznat će i žestoki njegovi kritičari, posebna osobnost poslijeratnog Splita. Prozivan upravo zbog upornosti kojom je u djelo provodio zahvate u Palači, okruživanja timom lojalnih ljudi i nepokolebljivim provođenjem svojih zamisli, Marasović je rekreirao dijelove Dioklecijanove palače upravo onakvima kakve danas vidimo i kakve cijeli svijet poznaje. A u cijelom njegovu životu, prožetom mnogim znanjima i vještinama, nevjerojatna je upravo ljubav prema svome gradu i njegovoj baštini, što potvrđuje i njegov životni moto istaknut u uredu, a riječi su Petra Hektorovića: “A sve ča se čini, na Božju jest slavu, na pomoć Općini, meni na zabavu.”
Nećak Fabjana Kaliterne
Izložba i knjiga posvećena njegovu djelu dobrano se bave i njegovim privatnim životom i obitelji, čiji su odvjetci također sudjelovali u znanstvenom, kulturnom i javnom životu Splita.
Jerko Marasović rođen je u Splitu 13. prosinca 1923. kao prvo dijete Marina i Marije, rođene Kaliterna, sestre Fabjana Kaliterne, arhitekta i oca splitskog sporta. Kuća u kojoj je rođen jedna je od dvije kuće njegova djeda, graditelja Jere Marasovića. I Marin Marasović (1895. – 1980.), Jerkov otac, također je bio graditelj, a on i Marija imali su tri sina: Jerka, Nenada i Tomislava. Marin je prijateljevao s kiparima Ivanom Meštrovićem, Franom Kršinićem i Antunom Augustinčićem, arhitektima Stjepanom Planićem i Aleksandrom Freudenreichom, etnolozima Marijanom i Branimirom Gušićem, književnikom Vladanom Desnicom, a ostavio je brojne monumentalne građevine, među kojima su ističu Galerija Meštrović i Kaštilac na Mejama, Oceanografski institut, zgrada pošte na Pisturi, kuća Cambi u Gupčevoj ulici, Meštrovićev mauzolej u Otavicama, Dom likovnih umjetnosti u Zagrebu, crkva kralja Zvonimira u Biskupiji kod Knina...
Jerko je imao sretno djetinjstvo u velikoj obitelji: kad je očeva sestra Jovica Šegvić 1917. ostala udovica, vratila se u kuću svoga oca s troje djece: Milenom, Miroslavom i Nevenom, pa ih je u djedovoj kući svaki dan za ručkom bilo šesnaest. U školi nije bio dobar đak, u Realnoj gimnaziji ponavljao je peti i sedmi razred, ali se popravio na studiju arhitekture na Tehničkom fakultetu u Zagrebu. Tu je struku izabrao vjerojatno zbog ujaka Fabjana, ali i četiri rođaka – Miro i Riko Marasović, Neven Šegvić i Milorad Družeić odabrali su isto zvanje prije njega. Možda nije volio gimnaziju, ali je do kraja života znao latinske deklinacije, rješavao je i najteže matematičke zadatke, a naučio je engleski, talijanski i francuski jezik.
Jedan je tragičan događaj na samom početku Drugog svjetskog rata poremetio miran život mnogobrojne obitelji: na Cvjetnicu 6. travnja 1941. njihova kuća na Dražancu jedna je od rijetkih pogođena bombom i srušena u talijanskom bombardiranju, pri čemu su život izgubile dvije podstanarke. Jerko je dobio geler u nozi koji je nosio cijeloga života.
Iste 1952. godine kad je diplomirao oženio se Marijom (Mirjanom) Brajević, također arhitekticom, s kojom je imao četvero djece: Mariju, Marina, Anu i Katju. Živjeli su na drugom katu obiteljske kuće s velikim vrtom u Marasovića ulici. Na prvom katu te kuće živjeli su njegovi roditelji, a u prizemlju brat Nenad sa svojom obitelji. Na susjednoj parceli Marin Marasović je 1957. sagradio kuću sinu Tomislavu, prema projektu Nevena Šegvića. Tako je, neobično za splitske prilike, gotovo cijela obitelj živjela na jednoj lokaciji.
Nakon početaka 1947. godine u Konzervatorskom zavodu za Dalmaciju, gdje je surađivao s Cvitom Fiskovićem, Marasović profesionalni put nastavlja u tek osnovanom Urbanističkom projektnom birou Split, gdje se zaposlio 1954. godine, a već sljedeće preuzeo je vodstvo Odjela za povijest graditeljstva. Od travnja 1957. poduzeće mijenja naziv u Urbanistički biro – Split, a od 1968. u Urbanistički zavod Dalmacije – Split.
Marasović je imao sreću da je prvih godina njegova rada u Urbanističkom birou gradonačelnik Splita bio Rade Dumanić, s kojim nije dijelio politička uvjerenja, ali su se izuzetno uzajamno poštovali: uz njegovu podršku mladi arhitekt Marasović uspio je pokrenuti i ostvariti mnoge važne projekte na istraživanju i obnovi Dioklecijanove palače i srednjovjekovnih sklopova. Bilo je to najintenzivnije razdoblje njegove duge karijere.
Suradnja s bratom Tomislavom
Na zahtjevnim poslovima u Odjelu za povijest graditeljstva, kasnijem Odjelu za graditeljsko nasljeđe, radio je veliki tim stručnjaka: arhitekti Desa Vrcan, Mira Bezić, Stanka Machiedo, Desa Ora, Ahmet Piragić, Mira Boraska, Petar Galić, Slaven Rožić i Zdeslav Perković; tehničari Vlado Marčić, Davor Radovniković, Vanja Ujević, Mirjana Šakić, Rajko Valand, Domagoj Pišković, Bartul Barišić (kasnije arhitekt), Duško Marasović (kasnije arhitekt), Ivica Terzić (kasnije arhitekt), Mirjana Ušljebrka, Gordana Beg i Anamarija Mardešić; grafički dizajner Vladimir Kokan te povjesničari umjetnosti Tomislav Marasović, Deša Dijana i Sofija Matijević.
Posebno plodnu suradnju ostvario je s bratom Tomislavom Marasovićem, koji se Odjelu za graditeljsko nasljeđe priključio 1956., a 1958., s nepunih 29 godina, doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s tezom “Šesterolisni tip u ranosrednjovjekovnoj arhitekturi u Dalmaciji”. Godine 1957. pokrenuo je “Urbs”, stručni i znanstveni časopis za probleme urbanizma, arhitekture i graditeljskog nasljeđa, koji je izlazio do 1977. godine. U Međunarodnom centru za studij zaštite i obnove kulturnih dobara u Rimu pohađao je 1965./1966. tečaj arhitektonske konzervacije, a zahvaljujući iskustvima i poznanstvima koje je tamo stekao, pokrenuo je Postdiplomski studij zaštite i revitalizacije graditeljskog nasljeđa, koji su 1975. osnovali Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Sveučilište u Splitu uz podršku Urbanističkog zavoda Dalmacije. Na temelju rezultata istraživanja Odjela za graditeljsko nasljeđe izradio je elaborat zahvaljujući kojem je 1979. Dioklecijanova palača s povijesnom jezgrom Splita upisana na UNESCO-ovu listu svjetske kulturne baštine.
U šali su govorili: Jerko kopa, a Tomo tumači. Njihovo djelovanje u kojem su se zauzimali za principe aktivne zaštite graditeljskog nasljeđa, inzistirali na interdisciplinarnosti te jedinstvu znanstveno-istraživačkoga i projektantskog rada, nagrađeno je najvišim državnim nagradama za arhitekturu. Nagradu “Viktor Kovačić” Udruženja hrvatskih arhitekata dobili su 1972. za monografiju “Dioklecijanova palača”, a 1999. Nagradu Ministarstva kulture RH “Vladimir Nazor” za životno djelo.
Odjel za povijest graditeljstva (od 1969. Odjel za graditeljsko nasljeđe) Jerko Marasović je vodio 24 godine, do 1979., a u njemu je radio do 1982. godine. Nakon njega Odjel su vodili Zdeslav Perković i Desa Ora. Godine 1986. Odjel je prvi put prestao s radom, a 1993. Urbanistički zavod za Dalmaciju je privatiziran. Bez zaposlenih je od 1997., a 2008. je ugašen.
Jerko Marasović je 1975. izabran za višeg predavača na poslijediplomskom studiju Zaštita i revitalizacija graditeljskog naslijeđa. Nakon što je 1978. doktorirao na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu s disertacijom “Prilog metodologiji obrade graditeljskog nasljeđa”, 1980. je izabran za redovitog profesora na tom fakultetu, na kojemu je od 1982. bio stalno zaposlen.
Od 1983. do umirovljenja 1991. vodio je Zavod za graditeljsko nasljeđe, a od 1991. do 1999. volonterski je vodio Mediteranski centar za graditeljsko nasljeđe; institucija je djelovala u sjeverozapadnoj kuli Dioklecijanove palače, što je značilo da su njegovi djelatnici i doslovno uvijek bili “na terenu”.
Jedna od prvih “vidljivih” Marasovićevih intervencija u splitskoj povijesnoj jezgri je rekonstrucija Ure iznad Pjace: prilikom skidanja žbuke s romaničke kule sa sjeverne strane zapadnih vrata Dioklecijanove palače, pronađeni su 1958. ostaci starijeg renesansnog sata. Gradska vlast odlučuje ga obnoviti, a izvedbeni projekt obnove povjeren je Urbanističkom birou i Jerku Marasoviću, koji uzore pronalazi u Veneciji, a za razliku od tamošnjih ura, Marasović dodaje još i kazaljku za minute.
Pedesetih godina surađuje s Ejnarom Dyggveom, danskim arhitektom i arheologom svjetskog ugleda koji je veliki dio karijere posvetio istraživanju graditeljskog nasljeđa Dalmacije. Dyggve je bezrezervno podupro projekt rekonstrukcije Peristila koji je u stručnim krugovima izazvao velike polemike.
Arhitektonska snimka
Već 1957., samo dvije godine nakon osnutka Odjela, ostvareni su značajni rezultati istraživanja i obnove graditeljskog nasljeđa Splita, a najveći dio radova odnosio se na istraživanje i obnovu dijelova Dioklecijanove palače. Među njima se ističu otkrića originalnih stuba koje su vodile od Peristila do supstrukcije Vestibula, stuba koje su vodile od Peristila u gornji prostor Vestibula; originalnog pločnika Peristila koji je definirao nižu, izvornu razinu poda; a otkopana je gotovo četvrtina zapadne supstrukcije careva stana, od velike trobrodne prostorije do perimetralnog zida.
Marasović je bio jedan od inicijatora izrade arhitektonske snimke povijesne jezgre Splita koju je izradila skupina djelatnika Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Splitu. Snimka je rađena između 1970. i 1980. godine, a sastoji se od cjelovitog tlocrta svih etaža jezgre, vanjskih pročelja te dva karakteristična presjeka u mjerilu 1:200, kao i tlocrta svih etaža blokova povijesne jezgre, s tlocrtom krovova i svim pročeljima svakog pojedinog bloka. Tako izrađena snimka povijesne jezgre Splita omogućila je nove nalaze rastera zidova Dioklecijanove palače.
Jerko Marasović shvatio je važnost prezentacije razvoja grada u prostornim, perspektivnim prikazima, za lakše razumijevanje osobama koje nisu vične “čitanju” arhitektonskih nacrta. Želio je da ti prikazi budu izrađeni na način da se svaka faza razvoja objekta, sklopa ili naselja, prikaže uvijek iz iste točke gledanja kako bi se jednostavno mogle pratiti promjene koje su se dogodile u razvoju grada. Nastojao je da perspektive budu konstruirane, matematički točne, a ne proizvoljan prikaz.
Kompliciranost takvog rada, prije upotrebe računala, onemogućavala je značajniju i širu izradu perspektivnih prikaza. No Marasović je 1984. izumio napravu za konstruiranje perspektiva koja se i danas čuva u Kuli. Na toj je napravi izrađeno nekoliko studija prostornog razvoja dijelova Splita i još nekih hrvatskih gradova. Prostorni prikazi razvoja Splita u svim fazama njegova razvoja, prezentirani i na međunarodnoj sceni, postigli su velik uspjeh te su se postavili kao standard prikazivanja rezultata istraživanja graditeljskog nasljeđa.
Zahvaljujući njegovu ustrajnom radu koji je trajao 57 godina, gotovo u potpunosti su otkopane, prezentirane javnosti i stavljene u funkciju supstrukcije Palače te komunikacija Peristil – Vestibul – središnja podrumska dvorana, a istražene su i uređene dvije ugaone kule – sjeverozapadna i jugoistočna; otkriveni su i prezentirani ostaci dva okrugla hrama i Triklinija; istražene su prostorije i stubišta uz perimetralne zidove, zapadne i istočne terme, kanalizacijski sustav, te su analizirani materijali, tehnologija građenja i konstrukcija Palače.
Srednjovjekovni sklopovi
Najznačajniji od tih projekata je uređenje Vestibula (1956. – 1957.) i Peristila (1961.), iskopavanje i uređenje supstrukcija careva stana – Podruma, koje je vodio od 1956. do 1996. u nekoliko etapa. Od ukupno 4500 četvornih metara neto površine Podruma, Marasović je iskopao 3500 kvadrata (više od 40 antičkih prostorija), Fisković 400 kvadrata, a još treba iskopati 600 kvadrata.
Uredio je za nove namjene pet srednjovjekovnih sklopova u Dioklecijanovoj palači: jugoistočno od Peristila za URBS, jugozapadno od Vestibula i pokraj Zlatnih vrata za Radničko sveučilište, palaču Cipci na Peristilu i Muzej grada Splita, te dvije antičke ugaone kule.
Moglo bi se reći, donio je novi život u Palaču. Onaj isti život koji nam je u naše doba izmaknuo iz ruku.