Naš novinar ‘zapeo‘ za povodac odbjeglog haskija: Tresnuo sam o pod kao cata, a onda me po Matejuški vukao kao saonice. Plakalo mi se od bola

Dan je bio baš onako "polaran"; sunce sija ko tepsija, a temperatura jedva koji stupanj iznad ništice. Ništa zato, želja da se prošeta Rivom i popije "coffe to go", jača je i od studeni, i od epidemioloških mjera koje su nas istoj nemilosrdno izložile.

Sukladno "novom nenormalnom", kavicu smo kupili u kiosku, popili je na šentadi, a onda je krenuo zvrcati mobitel. Zovu ljudi zbog koječega. Svatko ima svoju muku, i svakome je ona najveća, a novinaru je red saslušati pa napisati karticu-dvije ako treba. A trebat će, jer žale mi se na bespravnu gradnju, a tu sam temu "doktorirao". Na nju sam posebno osjetljiv.

I tako, šetam s noge na nogu ka stari čovik, i razgovaram mobitelom. Slušam pozorno tko je, gdje, i na koji način "izišao" iz gabarita, kad između mene i bolje mi polovic...