Živjeti u Splitu već je samo po sebi nekakav još nerazvrstan poremećaj iz autističnog spektra. Splićani mrze promjene, ma i da samo pomaknete čašu ispred njih. Nelagodom ih ispunjava dirnete li u njihovu svetu rutinu, pojavi li se štogod neobično u poznatom pejzažu.
Hotel "Briig", očekivano, nije po njihovom guštu. Prolaze preko Bačvica i mršte se još otkako se počela graditi ta, kako kažu, monada.
S bijesom, prezirom, omalovažavanjem i porugom gledaju veliku robusnu modernističku grudu nasred parcele, velike bijele trokutaste plohe nalik zgužvanom papiru, s prividno nasumičnim i nejednako velikim uvučenim ili ispupčenim prozorima, pitajući se zašto, zaboga, to tako izgleda, gdje je svijet pošao ukrivo, šta nedostaje dražesnim kamenim kućama, tiramolima između njih, zele...