Mirjana već godinama dijeli tugu sa svojim kupcima, ali i zapaža da se navike ljudi mijenjaju: Jesu li ostali bez emocija ili zaboravljaju? Čemu tolika jurnjava, ionako svi ovdje završimo?

Lovrinac je okupiran, sve što hoda krenulo je u pravcu groblja. Parking pun. Iz gepeka se vade kante, lopatice, umotani pitari, plastične boce i alat. Iz autobusa se izlijevaju rijeke ljudi, ruke su pune vrećica s cvijećem u prozirnim folijama. Plato pred kioscima s cvijećem u šarenom je moru, miriše.

U jednoj od njih, s natpisom "Biseri", posljednjih šest godina svaki je dan Mirjana Minka Popović (53), koju su mnogi na ovom mjestu zapamtili po susretljivosti, ali i po buketima koji pod njezinim prstima poprimaju čudesne boje i oblike. Ne miruje, posla je puno, ali kako smo došli najavljeno, odvaja za nas nešto vremena da porazgovaramo.

Iako već 46 godina radi u 'Lovrincu', Petar Rodić nije oguglao na tugu onih koji sahranjuju najmilije: Najteže mi je kad roditelj pokapa dijet...