Na današnji dan prije 80 godina Splićane je zgrozio prizor: nasred ulice obješeno četvero mladih. Nisu htjeli naciste...

Nikada ne treba zaboraviti građansku hrabrost i žrtve, posebno civilne, koje su stradale za slobodu.

Stoga bi se Split trebao sjećati četvero svojih sugrađana koji su kao obični ljudi, bezimeni i ni po čemu istaknuti, onakvi kakve srećemo svakog dana na ulici, zbog prikrivenog otpora okupatorima grada završili život na okrutan način.

Upravo se navršila 80. godišnjica od onog ljetnog jutra kad su zgroženi prolaznici u Bihaćkoj ulici zatekli strašan prizor: lijepa mlada žena, odjevena sva u bijelo, i tri muškarca njezinih godina visjeli su prepuknutih vratova gotovo nasred grada. Naš kolega Damir Šarac ovim se tekstom svojedobno osvrnuo na taj dan.

Bili su to Ivan Šarolić iz Postinja, Ladislav Stazić iz Splita, Ante Pupić iz Otoka i Sonja Zdenka Bućan, rođena Domančić, iz Splita.

Kroničar je zabilježio kako je “narod bio ogorčen, žene su stiskale šake i glasno prijetile krvnicima, a muškarci skidali šešire odajući počast žrtvama fašističkog terora”.

Pred vješalima je cijelog dana bio protestni mimohod građana, na mjestu gdje je kasnije podignut kameni obelisk koji i danas stoji ondje. O ovoj četvorki malo se zna, kao i o njihovu radu unutar pokreta otpora, no događaj je toliko razbjesnio građane da je dugo ostao u kolektivnoj memoriji, a prikazao ga je i Miljenko Smoje u “Velome mistu”.

Povod se zna, ako se to uopće može nazvati povodom: u Harambašićevoj ulici dan prije ubijen je ustaški policijski agent Ivan Gusić.

Na plakatima po gradu polijepljenima zbog atentata na Gusića stajalo je: “Povodom učestalih oružanih napada na pripadnike civilnih i vojnih vlasti, u slučaju da se u gradu Splitu ili okolici ponovi jedan slučaj atentata na civilne ili vojne osobe, bit će za svaki takav čin strijeljano 20 dokazanih komunista ili osoba koje se bave bilo kakvim partizanskim radom.”

I ova četvorka platila je glavom upravo zbog toga; bez izravne krivnje povješani su nasred ulice. Tri obješena muškarca dovezena su iz bolnice, a Sonja Bućan, 23-godišnja violinistica i majka šestomjesečnog djeteta, bila je u policijskom zatvoru, navodno zbog letaka pronađenih kod nje.

HANZA MEDIA

Policijski agenti objesili su ih u dva sata noću, ali pretpostavlja se da su žrtve već donesene ubijene i zatim obješene. Naredbu je izdala Župska redarstvena oblast, a govorilo se da je zapovjednik oružništva (žandarmerije) Jakovljević protestirao zbog takve odluke, ali je njegov protest bio odbijen.

Obratio se i generalu Tomaševiću, zapovjedniku Obalnog područja NDH, koji je doputovao tog dana poslijepodne i naredio da se obješeni uklone i pokopaju.

U to vrijeme Splitom vladaju nacisti, koji se već pripremaju na evakuaciju, te ustaška uprava, koja se nada kako će im Nijemci prepustiti grad i Dalmaciju, dok se Splićani masovno povlače u partizane. Samo tog ljeta otišlo ih je 354, a partizani će za dva mjeseca ući u izmrcvareni i izgladnjeli grad.

Sin Sonje Bućan je Daniel Bućan, jedan od naših najpoznatijih arabista i dugogodišnji diplomat, koji nam nije mogao puno reći o tragediji koja je zadesila njihovu obitelj. Njegov otac Ante, koji je u vrijeme njezine pogibije bio u partizanima, naglasio je, nikad nije želio govoriti o tome.

Ipak, uputio nas je na danas pokojnu dramaturginju Mani Gotovac, čija je majka Marija Danira, tada pravnica, a kasnije diva hrvatskoga glumišta, prijateljevala sa Sonjom Bućan.

– Puno je vremena prošlo, ali kad ste me sjetili na taj događaj, i sad me prolaze trnci. Moja mama i otac Zdravko (Birimiša, op. a.), koji je bio odvjetnik, bili su veliki prijatelji sa Sonjom Bućan, dolazila je k nama, može se reći da su pripadali istom krugu splitskih intelektualaca. I kad se dogodila ta tragedija koja je potresla cijeli građanski Split, sjećam se kako je naš stan cijeli bio prekriven crnim tkaninama.

I moja majka i otac, a pretpostavljam i gospođa Sonja, bili su u ilegalnom pokretu otpora, koji su činili svi časni ljudi koji nisu željeli okupatora u svojem gradu. Nije se gledalo na ideologiju ni tko je kakvih svjetonazora, bili su to obični građani koji nisu mogli mirno trpjeti jaram fašizma. Tim ljudima treba dati počast – kazivala nam je Mani Gotovac.

Povjesničar dr. Tonći Šitin izjavio je tada našem kolegi:

– Ni pod koju cijenu ni naš Split, kao ni cijela Hrvatska ne prihvaćaju fašizam i nacizam kao svoju orijentaciju. Sloboda je u temeljima ovoga grada i ništa nam nije bilo svetije od toga.

Split je grad otvorenih ideja i tolerancije i sada u suvremenim uvjetima, odgovornosti da nam mladi znaju što se stvarno događalo. Ono po čemu je Split bio poseban jest njegova slobodarska ideja, odbacivanje okupatora, ma tko to bio.

Ne možemo živjeti u prošlosti niti od prošlosti, ali ne možemo ni koračati naprijed bez uvažavanja i poštovanja onih koji su nam omogućili da živimo slobodno u vlastitoj, demokratski uređenoj državi. Taj niz ide od oslobodilačkih dana u Drugom svjetskom ratu do Domovinskog rata i suvremene Hrvatske. Nema sumnje da su antifašističke vrijednosti utkane u temelje ove Hrvatske, ali i cijele Europe. Žalosno je koliko nam te teme oduzimaju energije dok promatramo egzodus mladih iz Hrvatske.

O ljudima poput Sonje Bućan i drugih građanskih žrtava malo se govori, a ona je dobar primjer tog šireg Splita. Nerijetko su djeca uglednika i bogatijih slojeva sa svojim vršnjacima bili dijelom ilegalnog pokreta koji ni pod koju cijenu nije prihvaćao fašističko nasilje.