Vice Mihanović najavio hotel na najudarnijoj lokaciji u Splitu, a sada - muk! Sramotno je ‘pokopan‘ industrijski div

Dok još uvijek traju polemike oko mogućeg skandaloznog rušenja stadiona Poljud, arhitektonskog remek-djela dalmatinske moderne, na drugom kraju grada godinama stoji još jedno zapušteno i neodržavano zaštićeno kulturno dobro koje i dalje čeka da mu se vrati stari sjaj. 

Riječ je o zgradi centralne vinarije Dalmacijavina u splitskoj luci, na jednom od najboljih lokaliteta u gradu, izgrađenoj 1959. godine prema projektu uglednog arhitekta Stanka Fabrisa te predstavlja vrhunski primjer hrvatske moderne industrijske arhitekture.

Ova čuvena građevina arhitektonski je objedinila stoljetnu tradiciju trgovine vinom i grožđem između dalmatinskih otoka i kopna te u prošlom stoljeću pozicionirala Split kao glavno vinarsko središte regije. Smještena na strateškom spoju hridi Katalinića briga i lukobrana, zgrada u neku ruku spaja pomorski, cestovni i željeznički promet u službi nekadašnje industrije.

To je zapravo jedno od najreprezentativnijih ostvarenja u Fabrisovu opusu od preko trideset vinarija projektiranih diljem bivše države, zbog čega je objekt stavljen pod preventivnu zaštitu Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture.

Devastacija kroz privatizaciju

Danas bi mnogi turisti koji prolaze lukom, ali i poneki domaći putnici, teško mogli zaključiti da je ova zgrada zaštićena pečatom najviše državne razine. Unatoč svojoj arhitektonskoj vrijednosti, zgrada od 2011. godine i odlaska tvrtke u stečaj stoji prazna te je trenutačno pod upravom Lučke uprave Split. Godine zanemarivanja dovele su do teške fizičke devastacije, u neku ruku sramotne za više generacija lokalnih i državnih vlasti.

Unutrašnjost je uništena do te mjere da se pojedina stepeništa urušavaju, staklene stijene pucaju, metalni elementi propadaju pod hrđom, a zgrada je u međuvremenu postala i utočište mnogih beskućnika i ovisnika o narkoticima koji znaju i potpalit” inventar koji je nekad značio život za mnoge radničke obitelji.  

Ne treba bježati od činjenice da je Dalmacijavino propalo upravo zbog pljačkaške privatizacije. Obuhvaćajući podrume u Splitu, Kaštelima, Bolu, Komolcu i Šibeniku te vinograde i pogone u Drnišu i Vrgorcu, uz nevjerojatnu mrežu lokalnih kooperanata, tvrtka svoje zlatno doba doživljava sedamdesetih godina zahvaljujući ulaganjima u novu punionicu u splitskoj luci, tvornicu bezalkoholnih pića, pogon za proizvodnju kvasine u Drnišu te modernizaciju pogona žestokih pića u Sjevernoj luci.

Međutim, nakon pretvorbe u dioničko društvo 2001. godine, ubrzo su uslijedili obustava proizvodnje, neisplata plaća, neplaćanje dobavljača i srozavanje kvalitete vina. Tvrtka je u kapitalizmu preživjela jedva desetak godina prije otvaranja stečaja, čime je započela borba za njezine vrijedne nekretnine.

Najveći teret propasti podnijeli su radnici koji su godinama ostajali bez plaća, da bi na kraju iz stečajne mase dobili tek crkavicu ili ništa, a mnogi stariji zaposlenici isplatu dugovanja nisu ni dočekali. Borba za njihova prava prelila se i na sudove kada su radnici tužili državu jer je vrijedna zgrada u splitskoj luci izuzeta iz temeljnog kapitala tvrtke i dana na upravljanje Lučkoj upravi Split, čime je izravno umanjena imovina iz koje su se trebala namiriti njihova preostala potraživanja.

Stečaj i upitna budućnost

Spomenik toj tranzicijskoj propasti upravo je današnje stanje zgrade u splitskoj luci, a institucije, koliko god bile sporovozne i letargične, ipak nešto rade na tome da se trajno ne naruši autentični Fabrisov izričaj. Prvi se ozbiljniji korak dogodio početkom ove godine kada je Trgovački sud u Splitu zaključio stečaj nad Dalmacijavinom d.d., pokrenut prije gotovo 14 godina, pa se nakon pravomoćnosti rješenja ta tvrtka izbrisala iz sudskog registra.

Stečaj Dalmacijavina bio je otvoren još u svibnju 2012. godine, kada je, prema medijskim napisima, neprekidna blokada računa trajala više od 800 dana, a iznos blokade bio oko 286 milijuna kuna. 

Puni krug je zatvoren, pa se sada opet sve vratilo u ruke države, odnosno Lučke uprave, koja mora raspetljati beskonačnu papirologiju i proceduru kako bi se zgradi dala neka potpuno nova svrha, držeći se strogih konzervatorskih smjernica koje će diktirati cijeli proces.

Kako je lani pisao kolega Saša Ljubičić, Lučka uprava je prošle godine predala zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole.

– Dugo smo čekali na promjenu GUP-a kako bi se rekonstrukcija bivše zgrade Dalmacijavina riješila u sklopu projekta uređenja i izgradnje splitske Istočne obale, no kako se sve jako oteglo, krenuli smo putem rješenja koje je najrealnije, a izvedivo je i prema postojećem Generalnom urbanističkom planu Splita.

Kad lokacijska dozvola stigne, a gotova je sva potrebna dokumentacija na kojoj su radili stručnjaci sa splitskog Pravnog i Ekonomskog fakulteta i samo je potrebno da to verificiraju DORH i Ministarstvo financija, raspisat će se međunarodni natječaj za iskazivanje interesa za koncesiju na zgradi nekadašnjeg Dalmacijavina i prostornom obuhvatu oko nje. Na tom su mjestu predviđene dvije garaže kako bi se riješio problem prometa u mirovanju u gradskoj luci, prostor za putnike, prateći ugostiteljski sadržaji i hotel sa stotinjak soba – najavio je ravnatelj Vice Mihanović jesenas, pa smo provjerili jesu li godinu dana kasnije ostvarili ikakav pomak.

Nisu nam odgovorili.

Čak ni na nekoliko uljudnih zamolbi upućenih na različite adrese unutar Lučke uprave, uključujući službenicu za informiranje, koja ovu znakovitu šutnju javne državne institucije financirane novcem poreznih obveznika ovako opravdava:

- Lučka uprava Split radi sukladno zakonu i Vaše je pravo kao i svima da koristite zakonske ovlasti - mudro poručuje Josipa Bošnjak, predstojnica Ureda ravnatelja.

Od industrijskog ‘motora‘ do ležaja

Tako ostaje nejasno hoće li se Mihanović držati starog obećanja kako na toj lokaciji neće biti dopušteno graditi komercijalne sadržaje kao što su trgovački centar, kockarnice ili slično.

U sjeni primarnih projektnih detalja, gotovo neprimjetno prolazi podatak o značajnom proširenju parkirališnih kapaciteta. Koncesijski ugovor predviđa izgradnju dviju garaža s ukupno oko pet stotina parkirnih mjesta. Prva garaža nalazit će se na platou pored hotela i protezati na dvije etaže, dok je druga planirana na lukobranu kod skladišta, s prizemljem, katom i krovnom etažom.

Prema prijašnjim izjavama Mihanovića, na površini od 700 četvornih metara smjestit će se ugostiteljski kompleks koji obuhvaća restoran, kafić i terasu, a glavna atrakcija trebao bi biti hotel kategorije četiri zvjezdice s ukupno 140 moderno opremljenih soba.

– Projekt je zahtjevan jer na objektu postoji konzervatorska zaštita, pa se ne smije srušiti do temelja, nego rekonstruirati. U kakvom je stanju i koliko će to koštati investitora, pitanje je za njega i stvar struke. Donekle je po tome ograničavajući i postojeći GUP koji je star dvadeset godina, pa nije u duhu vremena i današnjih potreba Splićana i poslovnih subjekata – kazao je ravnatelj tada.

Možda i najvažnija stavka u cijeloj ovoj priči jest činjenica da je ovaj napušteni objekt, koji se sastoji od triju cjelina različitih namjena, zgrade centralne vinarije, južne dogradnje sa skladišnim i drugim prostorima te istočne dogradnje s kotlovnicom i servisnim prostorima, upisan u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske kao trajno zaštićeni spomenik, a za to se dobrano potrudila povjesničarka umjetnosti dr. sc. Sandi Bulimbašić iz splitskog Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture.

Kako je detaljno pojasnila u velikom intervju za Vizkulturu, u sustavu mjera zaštite koje su sastavni dio Rješenja o zaštiti zgrade Dalmacijavina, navedeno je, između ostalog, da se ne štiti njezina izvorna namjena. Dakle, zaštita ne podrazumijeva da na tom mjestu mora niknuti nova vinarija, no itekako treba paziti na uvažavanje izvornog vanjskog izgleda i arhitektonskih vrijednosti Fabrisove arhitekture, naročito faze gradnje do 1968. godine, što uključuje i ponovno uspostavljanje pješačke komunikacije s Katalinića brijegom.

Štiti se zgrada, a namjena...

– Industrijske građevine poput Dalmacijavina prikladne su za različite vrste sadržaja, čemu svjedočimo posljednjih godina i u Hrvatskoj. Iznimna vrijednost ove građevine jest i u njezinim gabaritima i prostornoj dispoziciji dominantne horizontale, skladnom suodnosu s padinama Katalinića brijega, vertikalom Svjetionika „Pomorac” te vizurama s mora i kopna. Zgrada Dalmacijavina, posebice u gabaritima do 1968. godine, važna je, dakle, ne samo u pregledu arhitekture poslijeratnog modernizma u Splitu i Hrvatskoj, već i u kontekstu kvalitetnog arhitektonskog i prostornog planiranja.

Danas izblijedjeli kolorit zgrade Dalmacijavina upućuje na paletu plavih tonova sličnu koloritu Fabrisovih nebodera u splitskom predjelu Glavičine. Vraćanje izvornih boja pročelja sastavni je dio mjera zaštite i poštovat će se kod obnove – pojasnila je između ostalog konzervatorica, kazavši da o budućoj namjeni zgrade Dalmacijavina treba svakako promišljati u širem kontekstu prostornog planiranja ovog dijela splitske luke te ostalih objekata koji se tu nalaze.

Nije joj bila mrska ni ideja da zgrada Dalmacijavina udomi novi Muzej mora, Pomorski muzej iIi možda obnovljeni splitski akvarij, no čini se da će se sve naposljetku podrediti turističkim i tržišnim potrebama.

– Vizure su nesumnjivo bitne i u tom dijelu grada, odnosno luke čiji je vanjski lukobran prema Katalinića brijegu, pod jurisdikcijom Lučke uprave, namijenjen turističkim sadržajima i kruzerskom prometu. Obnovom i ponovnim uspostavljanjem šetnice koja bi putem prohodnih krovnih terasa povezala Fabrisove zgrade u luci s Katalinića brijegom uspostavit će se neke nove kvalitetne vizure i sadržaji. Međutim, pred rastućim turizmom i sve većim brojem kruzera divovskih dimenzija koji su već dobrano promijenili mnoge splitske vizure na morsku pučinu i obratno, u hijerarhiji spomeničkih vrijednosti treba prije svega voditi računa o vizurama na Dioklecijanovu palaču i povijesnu gradsku jezgru – poručuje Bulimbašić.

Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.