Bila je to urnebesna prva noć ovogodišnje splitske Ultre, toliko dobra da zoru nitko uočio nije. Bome ni jutro kada je označen fajront, a mladost se sva u čudi što je uvertira tako brzo protutnjala, katapultirala na ulice iz Parka mladeži. Tamo ih je dočekala mašinerija brzopotezne love, gomila taksija koja je napravila kolonu od poligona, skoro do zgrade bivše Jugoplastike.
Nema odakle nisu stigli. Svijet je napunio stadion, a hrvatski taksisti grad pod Marjanom. I počne marčapija na sve strane, trgovina bubanja cifri od kojih se nekim ultrašima digla kosa na glavi. Posebno kada su čuli da im se za neku kratku turu traži i po 80 eura. Bog te vidija kako neki na Ultri pokušavaju namlatiti lovu.
Pitamo i mi koliko bi nas došlo prebacivanje, evo do Mertojaka. Mladi vozač s kontinentalnim naglaskom iz taksija zagrebačkih tablica uzvrati kako nema pojma gdje je to. A onda nam onako potiho dade savjet kako bi bilo bolje da vožnju prolongiramo za barem sat vremena.
- Nemojte sada s taksijem, vidite šta je ovo. Oderat će vas do gole kože. Sto posto. Radije idite malo kasnije, bit će cijena manja, sada je najskuplje kada je ovakva gužva, sada svi vozači nabijaju cifre da zarade – kaže nam on.
I to je Ultra, i to je život. Živi ona i u Alee, aleee, navijanjima, čulo se i Moj Hajduče, i Bili su, bili vrhovi planina, svaka družina vuče svoje, pa se nadglasavaju, zafrkavaju, smiju. I baš ih je lijepo vidjeti toliko neopterećene predrasudama, vjerama, bojama kože, savršenim i nesavršenim tijelima, raznoraznim ideologijama... United peoples of Ultra.
Ljudi svaka čast
-A sada mi stupamo na scenu – kažu nam radnici Čistoće koji su sa zadnjim navalnim izlaznim krugom redom partijanera već bili na svojim mjestima. Ljudi dragi, nema se što reći osim, svaka im čast. Do 6. i 15 subotnjih jutarnjih sati, sve ulice oko Parka mladeži bile su čiste kao suza. Tih 40 vridnih ljudi počistilo je sav taj krš kako bi svi mi mogli taj dan ne osjećati kolateralne žrtve Ultrinog veselja. Udarili su na šporkicu onim svojim metlama od granja, potjerali brda pivskih limenki, one visoko energetskih pića. Između njih i silne količine visokih cocktail čaše, onih što izgledaju kao vaze za jednu ružu, pa prazne kutije cigareta, ostatke pizza i pizzeta, fast food ambalaže, slamke, gomilu papiruština, papirnatih čaša, ženskih špangi, ukrasa, hawaji cvjetnih lanaca, upaljača i lepeza.
-Prvo se sve skupi u gomile metlom, bude tih gomila puno u rubovima i onda stroj to sve pokupi. Di je gore na Hajduka ili na Ultru? Ma bogati na Ultri, to na Poljudu bude misa prema ovome. Ali nema tu problema, kad mi to uvatimo, nema majci, bit će to super– veli nam jedan od radnika Čistoće.
U unutrašnjosti stadiona umjesto slike tisuća i tisuća partijanera uskoro su na podu ostale tek hrpice pažljivo sakupljenog smeća. Zaspalo je susjedstvo, dan se već digao, sparina se metlom mogla rezati. Bit će jako vruće, već su u šest ujutro sve naznake bile tu. A one i dalje metu, metu, metu. I ne grintaju da im je teško. Evo naprimjer Anđa Gaurina, djelatnica Čistoće, na Ultri je već deset godina. I za nju ne postoji ništa teško, teže ni najteže.
-Do podne ćemo mi ovo sve skupit kako Bog zapovida. Mi smo uigrana ekipa u kojoj su se ruke same navikle što triba radit i kako triba radit. U životu ti ništa nije teško ako oćeš radit. Ako nećeš, teško je i kašiku dignit sa stola. Moja je Ultra svake godine, ja sam jutros počela plesat već u četiri. Došlo je i meni da mlatim glavom jer san se digla u tri ure ujutro, u 4 san bila ove. Ali sve će bit kako treba – kaže Anđa.
