Falko je gospodar neba. Ovaj Harrisov jastreb leteći je predator s rasponom krila od gotovo dva metra, od kojeg strepe sve druge ptice. U Split je stigao iz Amerike još kao beba od samo pet mjeseci, kada ga je pod svoje uzeo sokolar Daniel Vučenović. Prošla su od tada gotovo dva desetljeća, a oni su i dalje najbolji prijatelji.
Daniel je već 17 godina sokolar. Svoje vrijeme posvećuje pticama koje mnogi ljudi doživljavaju sa strahom, a koje su, kaže, zapravo jedan od najvažnijih dijelova prirodnog svijeta.
Umijeće sokolarenja tradicijska je praksa čuvanja i treniranja sokola i ostalih ptica grabljivica da love plijen u svojem prirodnom okružju. Daniel ih ima pet, a to su: europska siva sokolica Čirko, Harrisovi jastrebovi Falko i Soleja, te sove ušare – mužjak Hugo i ženka Mojca. Sokolari izgrađuju čvrstu emotivnu povezanost sa svojim pticama i obvezuju se na njihov uzgoj, trening, cjeloživotnu brigu i održavanje letenja u svrhu lova.
No malo tko zna da ptice grabljivice u posljednje vrijeme sve češće pomažu u rješavanju problema s neželjenim gostima poput galebova, golubova, vrana ili čavki. Naime, sve ptice imaju urođeni strah od letećih predatora, pa ih sama pojava grabljivice navodi da trajno napuste određeni teritorij i potraže sigurnije mjesto.
I tako, tamo gdje se Falko i ekipa pojave nastaje panika. Očajnički krikovi prolome se zrakom, dok se ptice u paničnom metežu razlijeću na sve strane.
A upravo je takav prizor u posljednje vrijeme sve češći u Splitu. Naime, galebovi su se udomaćili gotovo svugdje u gradu. Samo dođu, zauzmu teritorij i prave nered. Nema gdje ih nema.
Dosadili su i Bogu i narodu. Već u tri ujutro počinju kliktati. Raznose vreće za smeće, gnijezde se na krovovima, okupljaju se oko kontejnera i kanti, ali i oblijeću terase i ulaze restorane, čekajući da im netko baci nešto "pod kljun".
Hotelijeri, ribari i ugostitelji vode svakodnevnu bitku s njima. Problem je velik, a rješenje nije lako pronaći.
Upravo tada na scenu stupa Falko – kaže nam sokolar Vučenović.
Galebove ne treba tjerati otrovima, zamkama ili uništavanjem njihovih gnijezda. Dovoljno je samo u njihovo jato ubaciti "uljeza".
Krov hotela pretvorili u carstvo
Koliko takav pristup može biti učinkovit, najbolje pokazuje primjer boutique hotela "Venturo" na splitskim Bačvicama.
Sve je počelo nakon što je u svibnju na krovu hotela otvoren bazen, na prostoru koji su galebovi godinama smatrali svojim.
– Galebovi su tamo bili i prije. Oni su tu bili doma. Međutim, otkako je bazen počeo raditi, počeli smo se suočavati s velikim problemom – govori nam generalni direktor hotela Mario Ivić.
Na prostoru namijenjenom gostima svakodnevno su pronalazili ostatke hrane, komade mesa, pršuta i druge otpatke koje su galebovi donosili na krov.
Za hotel, koji taj prostor iznajmljuje gostima i mora ga održavati besprijekorno čistim, takva situacija nije mogla potrajati.
Počeli su tražiti rješenje, ali nisu željeli nauditi galebovima.
– Nismo htjeli nikakve rigorozne mjere, ni bilo što slično. Raspitivali smo se što možemo napraviti i tada smo čuli za sokolara – prisjeća se Ivić.
Tako je Daniel sa svojom pticom stigao na krov hotela. Sjeo je s Falkom i, kako sam kaže, samo popio kavu. Ostatak posla odradila je priroda.
– Mogu reći da nas je doslovno spasio. Galebovi su jako pametne ptice i brzo su shvatili da je netko drugi zauzeo taj prostor. Oni međusobno vrlo brzo šire informacije pa se situacija promijenila u kratkom vremenu – kaže Ivić.
‘Ne ubijamo ptice‘
Sličan sustav koristi se i u drugim gradovima.
– U Zagrebu sokolari rastjeruju vrane i čavke iz parkova jer tijekom gniježđenja znaju napadati prolaznike. Mi ne ubijamo ptice. Dovoljna je sama prisutnost grabljivice da druge shvate kako je prostor zauzet – objašnjava Daniel.
No jednom je u Splitu njegov jastreb lovio goluba, a to je kod ljudi izazivalo nelagodu.
– Znaju govoriti da je to okrutno. Grabljivice najčešće love bolesne, stare ili najslabije jedinke – one koje ne mogu pobjeći. Tako priroda održava ravnotežu. To rade i divlji jastrebovi. Moje ptice nisu dresirane da napadaju. One rade ono što im je priroda dala – kaže.
I upravo je to ono što Daniel želi približiti ljudima.
Danas ga mnogi angažiraju za edukacije, radionice i predstavljanje grabljivica u školama i vrtićima. No od svega toga, kaže, ne želi napraviti posao.
– Djeca su oduševljena. Mnogi prvi put u životu vide sovu ili jastreba izbliza. Ako ih naučimo da ih se ne trebaju bojati, nego da ih trebaju poštovati, napravili smo veliku stvar.
Za svoja predavanja i potiskivanje ptica s određenog područja ne naplaćuje ništa.
– Ljudi ponekad doniraju za hranu mojim pticama i to je sve. Ovo nije posao, ovo je moj način života.
Na kraju razgovora pogledao je prema Falku, koji je mirno sjedio na njegovoj ruci.
U tom trenutku nema panike, nema lepetanja krila ni bježanja jata. Samo ptica i čovjek koji je s njom proveo desetljeća.
A onda je izgovorio rečenicu koja možda najbolje opisuje njegovu ljubav prema pticama:
– Jednom sokolar – zauvijek sokolar.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....