On je čovjek koji na splitskom Lovrincu posljednji vidi naše voljene: ‘Netko im ostavi krunicu, netko fotografiju, netko pismo...‘ Ovo je njegova priča, svašta nam je otkrio...

Otišao Tito, došao Bone.

U svibnju 1980. Bone Divković je taman "odradio" vojni rok, došao sestri u posjet iz Bosne, došao i ostao. Razgovaramo na njegovom radnom mjestu, mjestu koje mnogi izbjegavaju, a svi mu na kraju dođu, htjeli, ne htjeli.

Mrtvačnica groblja Lovrinac. I Bone koji se brine da pokojnici budi uredno, dostojanstveno i propisno smješteni u svoje posljednje počivalište. Kako je i red, kako su i zaslužili. A zaslužili su, kazat će nam, svi, od onih koji su svega za života stvorili, kao i oni koji su nevoljom od tuđe pomoći živjeli.

- Je l‘ znaš da osamdesetih nisi mogao naći stan u najam kad bi rekao da si grobar? Tada se stanovi nisu ni iznajmljivali, već bi tražio sobu. Ali kad bi "gazdi" kazao da radiš na Lovrincu, odma‘ više ne bi bilo mista. A tek curu...