Čiji je pogled bolji? To je glavno pitanje koje se provlači iz tjedna u tjedan prilikom objave naših serijala o životu na posljednjem katu gradskih nebodera. "Kineski zid", Papandopulova i projekt "Split 3", Šimićeva pored Toplane na Blatinama ili pak studentska Vukovarska pored Kampusa? Teško je odlučiti.
Ovaj smo tjedan odlučili ići korak dalje i izravno suprostaviti - susjede! Da, ovaj ćemo tjedan sučeliti različite poglede.
Tko ima ljepši pogled, iako oba "oduzimaju dah", prosudite sami. I ne morate. Samo uživajte u fotografijama. Papandopulove ulice u kojoj živi naš legendarni kolega Saša Burić s nevjerojatnim pogledom na Žnjan, otoke, Makarsku, Drvenik, Mrduju ili pogled Viviane Bojić iz Papandopulove 1 s pogledom na drugu "bandu" - na Marjan, Poljičku cestu, trajektnu luku te naravno naše otoke i beskrajno more.
Moramo biti iskreni pa Vam priznati - toliko je bilo lijepo prvi put da smo morali opet sve ponoviti! Ista lokacija, potpuno drugačiji Split!
Prvi iz familije pobigli iza ‘Gospe‘ od Pojišana
Upravo je pogled i raspored stana najvažniji razlog zašto se Viviana početkom dvijetisućitih preselila "Bogu iza nogu" ili dalje od Gospe na Pojišanu, kaže nam. Kao fetivoj Splićanki, kao i njenom mužu Lovri, obitelj ih je gledala "priko oka".
- Stan nije koliki je! Nastavlja se na Poljičku, Gospinicu i Pojišan, onda preko Sustipana, Čiova, Šolte do Drvenika... Južno kada pogledam vidim sve od Mrduje preko Brača do Hvara i Visa kojeg vidim samo ako je burno vrijeme. Sjeverno priko Sućidra i velikog križa na crkvi mi pogled "puca" sve do Kozjaka - priča nam logopedica.
Obitelj Bojić je, tipično hrvatski, podignula kredit da bi kupila stan, htjeli su, kaže, omogućiti djeci bolje uvjete života.
- Došli smo prije više od 20 godina kada su dica trebala krenut u školu. Znate kako to ide, roditelji pokušavaju djeci ostvariti sve ono što sami nisu imali. Digli kredit i skočili na glavu - kaže nam što nas je nasmijalo pa joj odgovorimo pitanjem u sličnom tonu:
- Onda se stvarno ne bojite visine kada ste spremni skočiti?
- Ja sam se bojala visine, a muž lifta. Ali s obzirom da je stan bio jeftiniji što mu je viši kat, preko noći smo se prestali bojati bilo čega - kaže sa smiješkom na licu i odmah se sjeti anegdote:
- Sićan se da mi je došlo slabo kada sam s visine 11. kata išla rukom izmirit aute pa je ispalo da je FAP kamion s prikolicom veličine mog malog prsta!
Obitelj je plakala
Nasmijao nas je taj dječji duh žene u zasluženoj penziji. No, ona i muž, kaže nam, nisu na teret društvu i još i dalje pune državni proračun.
- Tako mora bit. Radimo, iako smo u penziji. Ja sam logoped, a on je liječnik, oftalmolog. Kćer se odselila i živi samostalno. Sin je još s nama, ravnopravni i omiljeni član obitelji.
- Znači, sin "mezimac" - prekidamo je nakratko.
- Ne, nego naš pas Ego - ispravila nas je odmah gospoja Bojić.
- Zašto Ego, zanimljivo ime?
- Zato jer višak ega ne šteti nikome - iz "topa" je ispalila.
Kada se odlučila doseliti na Trstenik, najbolji kvart na svijetu, govori nam Vivana citirajući našeg kolegu i svog susida Sašu, oni su bili prvi iz familije koji su otišli iz strogog centra grada...
- Moj otac je Kliškić iz Varoša iz Babine ulice, a mater je s Bačvica. Šta bi se reklo, Splićani od kolina! Muž je s Mažuranićevog šetališta, znate tamo doli u gradu, kod Pravnog fakulteta... Familija nas je ispraćala sa suzom u oku!
Plakali su kada su odlazili, ali nije im bilo ni svejedno u početku doći u goste, nastavlja priču Viviana i prisjeća se, kako kaže, presmiješnih vrimena.
- Jednom je naš prijatelj svratija na tren i neplanirano doveo staru mater! Žena priko devedeset godina, šotana (široke crne suknje ispod kojih su se nosile šotane-podsuknje, dio splitske, ali i nošnje Dalmatinske zagore), marama oko glave...
Prošla svega u životu, ušla u kuću i ukopala se na po dnevnog boravka! Uvatila se rukama za vitrinu i stol, ne pušta, drži čvrsto i gleda kroz stakla priko balkona na more, otoke...
Zakukala je na sav glas: "A moj doktore, jadan ne bio, šta nisi sebi moga napripravit zera kuć‘ce nego vako jadan ne bio, živiš ki tica na grani!". Mi umrli od smija, totalno se skršili, a žena ne prestaje kukat! Na kraju je prijatelj mora odvest ća iz stana! - prisjeća se.
Od ‘Živite ka tići u ćibi‘ do đelozije od Parižana
Bilo je još šokova na po‘ dnevnog boravka, kako bi rekla Viviana! Naravno, ne uvijek od šoka i straha! Za predivan pogled se, naime, čulo i do mjesta s možda i najljepšim pogledom na svijetu, čast našim sugovornicima. Naravno, ne treba puno govoriti, pričamo o Eiffelovom tornju!
- Došli su nam prijatelji, fetivi Parižani što bi se reklo! Ostali su i oni "paf" kada su stali i vidjeli pogled prema moru i otocima. Mislili smo kako ih je fascinirao pogled. Međutim, to ih nije impresioniralo. Njih je zanimalo kako smo uopće uspjeli pronaći stan na zadnjem katu?! Kažu nam kako je to u Parizu nemoguća misija jer su takvi stanovi najskuplji i nacjenjeniji pa makar bili i u derutnom stanju. Pitali su se kako smo mi ovdje u Splitu uspjeli naći ono što se ne može u Parizu!
Eto, neka su i nas ljubomorni iz grada ljubavi, sigurno su pomislili Bojići. A i tko ne bi bio kada vidi pogled na svaki dio grada, otoke, Marjan... Nema cijenu.
Kaže nam Viviana kako ne bi Trstenik mijenjala ni za što... Ima nešto u ovoj Papandopulovoj i mi se slažemo... Od Saše do Viviane, možda se i napravi članak iz "prve ruke"!
S balkona znaš koja je ura i šta obuć
Uskoro nam objašnjava zašto tako misli. Svako jutro ima samo pogledati preko balkona i ne treba joj ni Mali ni Veliki Vakula, smije se, a i mi skupa s njom:
- Kada kiša pada poviše Čiova ili Šolte, kada ne puše vitar to znači kako ima još vrimena "na brzinu" izvest psa. Kada se tamni kišni oblaci kotrljaju nošeni vitrom tada spuštamo rolete i skupljamo robu pred kišu (“na brzinu skupljeno rublje pred kišu”, baš kao u Arsenovoj "Ne daj se, Ines").
- Ako je tramontana, makni s balkona sve što može poletit! Kada je more na po‘ namreškano, okriće na buru. Tada još pogledam zastavu navr‘ Marjana i čujem pjevanje reštela na sjevernoj strani stana - bura je počela!
A kada se kišna zavjesa rasprostre iznad cilih Kaštela, znam da mogu "komodno" i u japanke izać, dok susjedi iza Kozjaka moraju uskakat u čizme, prepričava nam slikovito.
Trstenik kao kvart, kao mikrozajednica ima svoju svakodnevnu rutinu. Po njoj znaš koja je ura, kakvog je tko raspoloženja i isplati li se uopće izać iz kuće ili ne. Upravo takve male, svakodnevne stvari su ono što život u Papandopulovoj čine jedinstvenim:
- Ne treba nam sat ovdje. Svako jutro oko sedam iza kantuna "Lidla", ukaže se crni pas sporo šetajući. Taman pomislim kako neko može psa pustit samog, eto ti njega! Još sporije iza njega hoda vlasnik koji u hodu čita novinu - govori dok je mi prekidamo:
- Oprostite, ali moramo pitati. Što čita?
- A biće "Slobodnu", ne vidim odavde - odgovara.
Dobro je, nismo se ofendili. Ali nećemo je sada prekidati s tim detaljima:
- I tako njih dvoje, čovjek i pas, ko na početku i kraju neke priče, hodaju polako svako jutro u isti sat. Koliko god da ih zagledaš pitaš se tko tu koga vodi - čovjek psa ili pas čovjeka?! Tko je na toj pozornici glavni, a tko sporedni lik... A biće su oboje glavni!
S balkona se vidi plovidbeni red i red letenja
Dan u Papandopulovoj počinje s prvim letom za Zagreb, kaže gospođa Bojić. Trstenik nikad ne spava...
- Dok je još mrak vidim bljeskanje uzdižućih svijetala tamo sjevernije, znači da polijeće prvi avion za Zagreb... Onaj "pekarski! Napravi polukrug, prođe uvijek Zvijezdu Danicu i Mjesec ako ga ima i odleti svojim putem. Kao scena iz Kazališta lutaka.
Taj je let sjeti na prijateljicu Vanju, nastavlja priču u jednom dahu:
- Ljeti se iznad Čiova, u razmaku od nekoliko minuta ukaže veliko okruglo svjetlo. To je reflektor aviona koji hvata pravac za slijetanje. Nemoš virovat! Doslovce slijeće svakih par minuta i tada se sjetim Vanje i pomislim "Ajme majko, satrat će se od posla".
Iz stana obitelji Bojić možete znati unaprijed red polijetanja i slijetanja, ali i plovidbeni red! To su benefiti života na zadnjem katu:
- Tijekom dana možete mirno pit kavu na teraci i nemat pojma o plovidbenom redu, a ipak stić na vrime po nekog po koga moraš stić. Kako ? Ovako: kad trajekt dođe negdi "poviše Zente", kada se kut Krstarice poklopi s provon trajekta, kada dođe na tu "poštu", onda ostavljaj kavu, trči u auto i vozi u luku. I doša si taman kad on spušta rampu!
U razgovoru nam je rekla kako sve što ima na dohvat ruke neće ni spominjati kada je već naš Saša Burić to tako slikovito objasnio.... Trstenik je mjesto gdje je sve na "pjatu":
- I livada i pasji parkić i "nedajbože" bolnicu u blizini. A tek nestvarni zalasci sunca! Galebovi nam plove u razini očiju, tada spustim pogled jer se pred njima osjećaš tako malen... A tek oblaci!
Na balkonu sam se igrala s djecom
O oblacima nam je ispričala jednu posebnu priču koja govori koliko su joj djeca uživala u životu na zadnjem katu:
- Kad su dica bila mala, smišljali smo igre prema oblicima u koje bi se oblaci pretvarali i pričali priče... Ili gledali u udaljene prozore i balkone visokih zgrada i zamišljali tko tamo živi i što ljudi sad rade i kada u tom momentu, eno, netko stavlja sušit robu, ovaj tamo spušta tendu, zamišljali smo tko je to, zašto to radi, šta kuha danas za ručak - prepričava nam.
Svojem kvartu je posvetila i svoju verziju TBF-ove "Grad spava":
- Iz Papandopulove grad puno lipše spava nego u toj pismi!
Virujemo da je.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....