- Nažalost, ono što se zbiva vani, događa se i kod nas. Danas je svijet globalno selo. Obrasci ponašanja se prenose u roku keks s jednog na drugi kraj svijeta, a ono što povezuje sve te mlade ljude su psihoaktivna sredstva. Već duže vrijeme mi, koji radimo s konzumentima opojnih sredstava, znamo se nekad zezati pa reći da smo "nostalgični" za nekadašnjim heroinskim ovisnicima, jer ovo što se danas događa s narkoticima proizvedenim u laboratorijima i dostupnost psihostimulansa je prestrašno!
Govori nam to Nevenka Mardešić, izvršna direktorica splitske udruge HELP za pomoć mladima i osobama s problemima povezanim s konzumiranjem droga, referirajući se na pozadinu tragičnog događaja proteklog vikenda u Splitu - ubojstvo 22-godišnjeg mladića od sugrađanina 31-godišnjaka, dugogodišnjeg ovisnika o opijatima i alkoholu.
U krugovima koji su dolazili u doticaj s osumnjičenim za ubojstvo, i on i dvojica mu punoljetne braće, također ovisnika, u suživotu s majkom godinama su funkcionirali "potpuno izvan sustava".
Bez osobnih i zdravstvenih iskaznica, nikad zainteresirani za odlazak na liječenje. Životarilo se od žicanja, pomoći udruga i dobrih ljudi, susjeda... Kao djeca bili su u sustavu, ali su, postavši punoljetni, potpuno izmakli bilo kakvoj kontroli i nadzoru. Sve je dalje ovisilo o njihovoj volji - gdje žele, kad žele i što žele.
Nevenki Mardešić iskustva ne manjka. Kroz udrugu HELP, osnovanu 1992. godine, prošla je gomila splitske mladosti - neke sudbine su trajno zapečećene, ali je i puno onih koji su, posrnuvši, ponovno stali na noge i vratili se normalnom životu. No, gdje s onima koji sebi ne žele pomoći, onima narušenog psihičkog zdravlja, često zbog korištenja kojekakvih sintetičkih opojnih sredstava, kojima je odjel psihijatrije u bolnici, u slučaju akutnih stanja, jedina stanica do ponovnog povratka na ulicu. I onda se dogodi tragedija poput ove na Mažuranićevom šetalištu...
Što ćemo s ‘normalnima‘?
Izvršna direktorica Udruge HELP slaže se s tim da psihijatrijski odjeli bolnica nisu dugoročno rješenje za zbrinjavanje ovakvog tipa pacijenata "jer su i ovisnici bolesni ljudi", ali s druge strane postavlja pitanje.
- A što ćemo s ovima koji su naizgled normalni? Isto tako rade ogromne štete i ne prezaju ni od čega, a koriste sve i svašta. Ovisnost je bolest... Znači, ovoga ćemo tretirati ovako, a nekog drugog drukčije. U određenom trenutku, ovisno što će nekome biti okidač, svatko može reagirati na isti način jer nove droge na tržištu totalno uništavaju psihu.
Zato ne bih stigmatizirala te mlade ljude na način: "Oni su ovisnici". I ne bi ih stigmatizirala na način: "Oni su psihički bolesnici". Kad pokušamo ovaj slučaj svrstati u bilo koju ladicu, ne ide - govori Nevenka Mardešić, pa spominje napore splitske Udruge "Feniks", koja se godinama bori za destigmatizaciju psihički oboljelih ljudi.
– Čuda rade da to ne bude najveća sramota... Ovakvi ljudi se, kao prvo, moraju liječiti. Imamo bolnicu, psihijatriju, u kojoj se radi s bolesnicima. Ovisnost uglavnom ima cijeli niz komorbiditeta, ima i organsku i obiteljsku podlogu, svašta nešto što je pogodovalo da dođe do ovoga što se dogodilo prije nekoliko dana.
Te momke definitivno treba liječiti... Obitelj treba biti protektivni faktor, a ova obitelj od početka nije funkcionirala. Ta djeca su, od kada znaju za sebe, bila tretirana u sustavu, dok su to mogla biti. Sada ih tretira samo represivni sustav. Mislim da tu utjecaj imaju i sudovi... - smatra Mardešić. Ono što pozdravlja i što joj se jako sviđa jest činjenica da su u zadnje vrijeme u psihijatrijske bolnice, usprkos nedostatku liječnika-psihijatara, uveli i pomagačka zanimanja poput socijalnih radnika, pedagoga i psihologa.
- Svim tim mladim ljudima događa se to što se događa jer su zanemareni. Čak i u funkcionalnim obiteljima, onima koje misle da to jesu, pokaže se da su, u biti, disfunkcionalne i na neki način se, svjesno ili nesvjesno, iz pozitivnih pobuda zanemaruje odgoj. Je li to trčanje za novcem, osiguravanjem uvjeta, preživljavanje..., ali danas je činjenica da obitelj uglavnom ne funkcionira.
Naši slučajevi, a imamo, dakako, i pozitivnih, kad se ljudi odlučuju na liječenje, uvijek završavaju pozitivno kad je obitelj kompaktna. To su situacije kad obitelj ne pušta bolesnu osobu da luta besciljno, sama, jer svatko mora imati neko sidro. Nekome je sidro obitelj, nekome Bog..., a kad ga nema, ta osoba lebdi i ovisi o trenutku kad će eksplodirati - govori direktorica HELP-a. Pamti kako je bilo nekoć, a i danas tu metodu smatra izvrsnom. Kad bi se uhvatila mlada osoba s marihuanom, bio je obvezan tretman cijele obitelji pri Centru za socijalnu skrb i Zavodu za javno zdravstvo.
Roditelji pojma nemaju
- To je bilo na snazi dok je u Gradu Splitu postojao Odjel za prevenciju ovisnosti. Svi mi koji se obavimo ovisnošću imali smo link, adresu gdje smo se mogli obratiti za pomoć. Ovisnost se shvaćala ozbiljno, a danas je u gradu Splitu nitko ne shvaća ozbiljno osim udruga i Centra za socijalnu skrb, koji su svakodnevnom u kontaktu s ovisnicima.
Društvo je ovisnost stavilo na marginu, ona postaje tema samo kad se dogode ovakvi slučajevi. U međuvremenu je ukinut Odjel za prevenciju ovisnosti, mislim da je to bilo u mandatu Željka Keruma. Ali bilo je ružnih stvari i u razdoblju gradonačelnika Baldasara. Tada su skresali sve, a ranije su se izdvajala posebna sredstva za prevenciju ovisnosti. Kad je to nestalo, sve je otišlo nagore – kritički će Nevenka Mardešić. Podsjeća na to da je ovisnost specifična, ne smije ju se zanemariti. Kompleksna je i podmukla, nevidljiva, pogotovo u današnje vrijeme. Zato treba držati oči širom otvorene...
- Nisu to više heroinski ovisnici na kojima se mogu uočiti promjene. Danas roditelji nemaju pojma, ne vide da im je dijete već postalo ovisnik, jer ima relativno dobre ocjene i funkcionira, a to što je na steroidima, što je na online kladionicima, što uzima psihoaktivne supstance...
Treba jačati obitelj, a nju se može ojačati tek kad se poboljšaju ekonomski uvjeti, jer obitelji danas jedva preživljavaju. Roditelji se ne stignu baviti djecom, a i kad imaju vremena moraju s njima učiti, jer su naše škole svedene na obrazovanje. Više ne na odgoj, a nekoć je školska ustanova služila za odgoj i obrazovanje.
Ne razvijaju se socijalne vještine, djeca se ne znaju oduprijeti okolini, prevelika su očekivanja roditelja i društva. Pred djecu se stalno postavljaju visoke ljestvice, koje ona ne mogu zadovoljiti i onda počinju bježati u virtualnu stvarnost preko igrica, počnu se baviti online kockanjem, koristiti psihoaktivna sredstva... A sve to vrijeme nedostaje im sidro, ta strukturiranost obitelji, osnovne ćelije društva. Kad se ona raspadne, raspadne se cijelo društvo – kaže Nevenka Mardešić.
