To su oni, petorica veličanstvenih, sve odreda poznati ljudi, okupljeni na 70. obljetnici mature ispred svoje stare dobre Klasične gimnazije u Špinutu. Bila je to, kažu, dobra generacija, s puno za života uspješnih Splićana. Petorka koja se okupila pred starom skalinadom, odvjetnik Budislav Bude Anđelinović, arhitekt koji je projektirao zagrebačku Mamuticu Đuro Mirković, dipl.pravnik Vinko Matijaca, poznati hrvatski slikar Matko Trebotić, i još jednom dipl. pravnik Petar Pušić, imala je štošta toga jedan drugome za ispričati. Recimo, kako provode svoje dane, neki bogme i vrlo aktivno, kako su im obitelji, djeca, unuci. Kako bi bilo dobro da se viđaju ne za pet, ne za 2,5 godine, već odmah sljedeće. Kako se grad mijenja, dobiva nove vizure. Kako je sve drugačije, ali njihovo prijateljstvo ostaje.
Sjetili su se i onih svojih starih prijatelja kojih više nema, književnika i pjesnika Tonča Petrasov Marovića po kojem jedna splitska ulica nosi ime. I kako nam je brzo dometnuo Matko Trebotić, i spomenik na Sustipanu. Onda i pokojnih im kolega kazališnog kritičara i dramaturga Petra Brečića, jednog od najvećih hrvatskih dirigenata 20. i 21. stoljeća Nikše Bareze, bivšeg župana prof. dr Branimira Lukšića pravnog stručnjaka, političara i publicista.
- Žao nam je što nam nije mogao doći i naš Eduard Edo Galić, filmski i televizijski redatelj i scenarist. Bio je spriječen. Bila je to jedna velika, živahna, pametna, perspektivna generacija. Znali smo mi ić često u pic. Bili smo mladi, nestašni. I to je tema naših razgovora, nasmijemo se kada se toga sjetimo. Ja sam bio baš nemirnog duha, jednom misec dana nisam dolazija u školu, a da mi to doma niko nije znao. Ali sve se to putem posloži, otišao sam na fakultet, postao sam umjetnik, i evo došao i do 70. obljetnice naše mature. Lijepo je vidjeti stare prijatelje - rekao nam je Matko Trebotić.
Odvjetnik Bude nam je ispričao štoriju o generaciji klasičara iz 54-e, od kojih je 90 posto njih završilo fakultet. U Splitu tada nije bilo niti jedne visokoškolsk ustanove, pa su dica morala trbuhom za diplomom otići u velike gradove, u Zagreb, Beograd.
- Eto, tako se to desilo da se naša ta dobra generacija osim samo dva, tri iz mog razreda koji su bili bolesni, otisnula u svijet na visoke škole. Ma nisu to gledano po današnjim kriterijima bila djeca bogatih roditelja, ma kakvi. Daleko je to bilo od bogatstva. Dolazili smo iz obitelji težaka, radnika, tu i tamo pokojeg činovnika. Ali željeli smo ići naprijed, nešto napraviti u životu, imali smo volju, želju. Bilo je puno đaka šta su nam dolazili iz Kaštela u školu. Sjećam se ka jučer, putovala su preko Kaštelanskog zaljeva brodom kako bi stigli na nastavu. A bilo ih je puno i iz ovih nekih okolnih mjesta. Oni su dolazili autobusom. Te šta su dolazili od van Splita mi smo nazivali putnici. Lipa su to vrimena bila. Od svega toga ostalo je na ovom okupljanju nas pet. Svaki puta opadamo, jedan po jedan odlaze. Ako se nastavimo ovakvim tempom viđat, za pet godina je pitanje hoće li itko od nas doć pod ove skale. Nema nam druge, moramo ubrzat ove naše skupove – veli i odvjetnik Bude.
O mladosti, o mladosti. Treba živjeti punim srcem svaku sekundu. Kasnije ostanu samo sjećanja. Neka budu lijepa.
