U njega je Bono ime. Zaprima, oprema i izdaje pokojnike.
– Samo što nisam Vox, onaj pjevač poznati, "U2", već je u mene prezime Divković. Iz Zavidovića.
– Čuj to, Bosanac?! Je l' ostalo išta gore iza rata?
– Kućica bila nova devedesete. Mala, šest sa pet. Ko bombona! Lamperija bila, sve, smrekov brodski pod, pet centimetara. Imo si samo donijet kesicu hrane, sjest i jest. Danas čačkalice nema! Odnijelo, opljačkalo.
– Otkad si na Lovrincu?
– Tito umro četvrtog maja, ja došo na poso dvaesdevetog. Petak bio. Znači, osamdesete. Četerest i jednu godinu gulim.
– Mašala!
Kaže Bono, u ta doba svak je mogo poso dobit na groblju, al' ti nisi mogo lako do stana. Tražiš ko izdaje stan, da budeš podstanar, plaćaš fino gazdi i stanuješ.
– Al' jok! Čim bi reci da si grobar,...