Ovo niste znali o Splitu! Naš povjesničar razotkrio fascinantne detalje o prostoru na kojem je nastao mali Spalatum

Prof. dr. sc. Ivan Basić s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu objavio je novu knjigu "Izvori i konteksti: Rasprave o jadranskom srednjovjekovlju, koja donosi 25 znanstvenih radova nastalih između 2008. i 2024. godine. Većina tekstova prethodno je objavljena u domaćim i inozemnim publikacijama, a sada je prevedena na hrvatski i urednički ujednačena. Knjiga sadrži i posve novu studiju o dosad nepoznatim ulomcima posvetnog natpisa hrvatskog kneza Muncimira iz Uzdolja kod Knina.

U fokusu je jadransko srednjovjekovlje, ponajprije prostor Dalmacije i istočne obale Jadrana, s naglaskom na analizu povijesnih izvora različitih vrsta i medija. Tekstovi su podijeljeni u šest cjelina koje obuhvaćaju pitanja ranosrednjovjekovne povijesti, izvora, Splita, Salone, epigrafije i bizantske baštine.

Proteklo vrijeme, ističe ovaj znanstvenik, nije obezvrijedilo postavke i zaključke većine tekstova, ali su tu i tamo jasno vidljive suprotnosti između starijih i novijih radova, odnosno postupna revizija mojih shvaćanja, potaknuta bilo novim podacima ili drugačijim pristupom.

Velik dio knjige posvećen je nastanku Splita. Koje je vaše najvažnije otkriće koje mijenja dosadašnje shvaćanje o počecima grada?

- Taj segment knjige proizlazi iz moje doktorske disertacije o poleogenezi, odnosno nastajanju i razvoju urbanog središta srednjovjekovnoga Splita, od koje je dio namijenjen sljedećem, drugom svesku Rasprava o jadranskom srednjovjekovlju. Radovi u ovoj knjizi odnose se ponajprije na predurbano i protourbano razdoblje Splita. Među njima bih izdvojio tekst o pravno-posjedovnom položaju onoga dijela splitskoga poluotoka na kojemu je podignuta palača, ali je u ranoj antici kao zaseban teritorij izdvojen od salonitanskoga agera i uvršten u rimsko državno zemljište, još stoljećima prije Dioklecijana.

Na nj se nadovezuje rad o grobnici G. Orhivija Amempta sa splitskog Poljuda, koja je bila daljnja potvrda da su se i na tom dijelu poluotoka nalazili carski posjedi. Spomenut ću još samo rad o evoluciji Dioklecijanove palače od carskoga posjeda do protourbanog naselja u kasnoj antici koje je predstavljalo jezgru kasnijeg srednjovjekovnoga Splita. Pokazalo se, uz to, da je s njegove jugoistočne strane postojalo naselje pod nazivom Spalatiolum, odnosno "mali Spalatum", koje je prešlo i u srednji vijek.

Spominje ga u 10. st. bizantski car-pisac Konstantin VII. Porfirogenet, koji ga miješa s "pravim" imenom Spalatum, što dosad nije bilo zapaženo. Pod nazivom Špalacijun, za zapadni dio današnjeg kotara Bačvice, doprlo je i do 20. stoljeća.

U knjizi se bavite odnosom Salone i Splita. Je li Split nastao kao njezin nasljednik ili je riječ o sasvim drukčijem procesu nego što se dugo vjerovalo?

- Odnos Salone kao (kasno)antičke prijestolnice Dalmacije i Splita kao njena nasljednika složen je i u vremenskom smislu i u smislu definicije kako se to dogodilo. A u širem je smislu dio problema svekolike preobrazbe rimske civilizacije u civilizaciju srednjeg vijeka. To je polje istraživanja trajno aktualno i plodonosno, kako kod nas tako i u inozemstvu. Da bi se taj problem moglo razumjeti i protumačiti, potrebno je ono što znamo o svršetku Salone i počecima Splita postaviti u kontekst političkih, kulturnih i društvenih gibanja uokrug cijeloga jadranskog bazena, ali i šire. Kada se to učini, onda se mogu dobro vidjeti dva procesa: prvo, da odnos Salona–Split nije bio nešto jedinstveno, već da postoje i drugi slični slučajevi, kao što su Epidaur i Dubrovnik, pri čemu sudbine i grada-matice i novog grada nisu uvijek bile jednake. I drugo, da je urbana preobrazba i odumiranje Salone također dio jednog šireg trenda krize urbaniteta na kraju kasne antike. Predodžba o propasti Salone zbog toga što bi ju netko osvojio i razrušio, bili to Avari i/ili Slaveni, u modernoj je povijesnoj znanosti napuštena, pošto se nestajanje gradova više ne može zadovoljavajuće objasniti nekim jednokratnim događajem, koliko god on bio kataklizmičan, već procesom dugog trajanja.

Taj grad nije prestao postojati uslijed opsade i razaranja, nego zato što se kao urbanistička cjelina nije mogao prilagoditi novom vremenu i uvjetima. Po načinu postanka Split je definitivno grad s indirektnim kontinuitetom jer nasljeđuje Salonu, no ne u prostornom, već u duhovnom smislu, ali su oni kao naselja neko vrijeme paralelno funkcionirali. Nije sporno da je Split svojevrsna "dislocirana Salona", no sporno je od kojeg časa možemo govoriti o prenošenju dovoljnog broja urbanih značajki sa stare na novu lokaciju da bismo Split mogli nazivati gradom-nasljednikom Salone. U slučaju Splita jest jedinstveno je to što on nastaje unutar carske palače, što je primjer nezabilježen u europskim razmjerima.

Nakon godina istraživanja prošlosti Dalmacije, kako biste ocijenili suradnju s drugim strukama u proučavanju ranoga srednjeg vijeka, odnosno u pružanju odgovora na još neriješena pitanja?

- Istraživanja kasne antike i ranog srednjeg vijeka vrlo su vrijedna jer donose nova čitanja i tumačenja već poznatih izvora. Takve rasprave rijetko se oslanjaju na nove izvore: važnije su zbog svježih ideja, novih pitanja i prethodno neuočenih poveznica koje otkrivaju među ljudima, tekstovima i kulturama. Njihova vrijednost ne leži toliko u konačnim zaključcima, koliko u otvaranju novih pitanja. Ozbiljno bavljenje ranosrednjovjekovnom kulturom, međutim, zahtijeva širok raspon znanja: od povijesti, povijesti umjetnosti, arheologije i klasične filologije, preko teorijskih pristupa i književne analize, do sociologije, etnologije i kulturne antropologije. Istraživač mora znati povezivati različite discipline i istovremeno uočavati odlike razdoblja koje se nalazi na razmeđu rimskog svijeta i svijeta srednjovjekovlja. Teško se možemo nadati otkrićima novih tekstova. Oni novi koji u posljednje vrijeme dolaze do nas su ponajprije natpisi koji proizlaze iz arheoloških istraživanja, što dakako podrazumijeva blisku suradnju s kolegama iz arheološke struke.

Koje biste primjere takve suradnje izdvojili iz vlastitih istraživanja, prezentiranih u ovoj knjizi, a koji su obogatili naša znanja o tom razdoblju?

- Za čitanje i tumačenje natpisa valja poznavati latinski i grčki jezik, sustav kratica te pravila pisanja natpisa. Važno je i razumjeti povijesni kontekst njihova nastanka jer on pomaže u valjanu tumačenju sadržaja i obratno. Osim povijesti, epigrafičar treba imati osnovna znanja iz arheologije, povijesti umjetnosti i ikonografije kako bi natpis mogao povezati sa spomenikom na kojem se nalazi. Epigrafija je zato specijalizirana povijesna disciplina koja se oslanja na više srodnih znanosti. Primjena svega toga je onda urodila raznolikim epigrafskim studijama u širem vremenskom rasponu od 5. do kraja 9. st., predstavljenima u ovoj knjizi. Latinski natpis svećenika Anastazija iz Slanog i grčki epitaf Sirijca Izaka s Lopuda potvrdili su da je Dalmacija kao provincija pripadala Zapadnom Rimskom Carstvu sredinom 5. st., što dosad nije bilo do kraja utvrđeno.

Neobično mi je zadovoljstvo bilo identificirati natpis koji spominje kneza Branimira iz Lepura kod Benkovca. To je već drugi natpis s imenom toga kneza s istoga mjesta, a ukupno osmi kameni spomenik s Branimirovim imenom. Slično je s novim čitanjem Muncimirova natpisa iz Uzdolja, čiji su stari i novopronađeni ulomci pohranjeni u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika. Kompletiranje teksta tog nevelikog natpisa pružilo je vrlo bogate rezultate. Istaknuo bih novu, izvanredno preciznu dataciju toga spomenika, unutar 6 mjeseci (ožujak–kolovoz 895.) što je prava rijetkost u našem ranom srednjem vijeku. Bilo je, nadalje, moguće rekonstruirati dimenzije crkve u kojoj je stajala Muncimirova oltarna ograda. Pokazalo se i da natpis nije proza, nego da je sastavljen u stihu. Ta kamena poezija predstavlja ujedno i jedan od najranijih primjera pjesništva na hrvatskom teritoriju uopće. Dakle, na prvi pogled skromni i oštećeni izvori mogu uroditi neslućenim bogatstvom novih uvida, ako se istražuju interdisciplinarno.