Vicko Sviličić je više od pola stoljeća proveo radeći za slijepe i slabovidne osobe, a i danas u 82. godini života ne posustaje. Njegov trud je cijenjen i prepoznat zbog čega ga je Županijska udruga slijepih Split nedavno proglasila počasnim predsjednikom. Kaže da se od početka 70-ih do danas bore uvijek s istim problemima.
- Nedostatak financija, nerazumijevanje za potrebe slijepih, brojne predrasude koje društvo ima prema nama. Uvijek isto. Signalizacija je i dalje slaba, traka vodilja u gradu ima jako malo. U drugim gradovima je to ipak na nešto većoj razini. U Splitu postoji jedino traka vodilja ovdje na Pazaru do prostorija Udruge i u nekim bankama. Nedostaje semafora, linija vodilja, aplikacija za autobuse kako bismo mogli znati koja linija dolazi i kada - govori Sviličić, a kao što smo već pisali, poseban problem je i namjerno stišavanje zvučnih semafora s kojim se Udruga još uvijek bori.
Rođen je 17. lipnja 1942. godine u Podšpilju na Visu gdje je završio osnovnu školu. Tijekom daljnjeg školovanja, već u splitskoj Ekonomskoj je rado sudjelovao u radnim akcijama, dva puta je proglašen udarnikom, a bio je i član foto kluba "Marjan". Njegove fotografije bile su dio brojnih domaćih i stranih izložbi za što je također nagrađivan te u konačnici proglašen članom Izvršnog odbora Planinarskog društva "Mosor" i pročelnikom Foto sekcije.
Nakon završene srednje škole, naglo je izgubio vid te više godina proveo na liječenju u Očnoj klinici u Sarajevu. S neuspjelog liječenja se u Split vraća 1969. godine kada i postaje članom splitske Međuopćinske organizacije slijepih. Iduće godine zaposlio se u splitskoj "Dalmi" u kojoj je proveo svoj radni vijek kao telefonist, a 1999. godine odlazi u mirovinu. Stekao je ugled uzornog radnika, a 1983. bio je radnik godine! Njegov aktivan i plodonosan rad na poboljšanju kvalitete života slijepih i slabovidnih počinje 1970. učlanjenjem u Organizaciju slijepih, a od tada je teško pobrojati sve funkcije na kojima je djelovao: od tajnika, predsjednika, jednog od osnivača sportskog kluba, član brojnih sekcija, organizator susreta i humanitarnih akcija.
- Od samog početka do danas, posvetio sam sve svoje slobodno vrijeme unaprjeđenju kvalitete življenja i dobrobiti slijepih osoba. Slijepi se sami moraju izboriti za svoja prava, stalno dokazujući da su sposobni za rad i obavljanje zahtjevnih poslova, usprkos sumnjičavosti okoline. Nastojat ću i dalje osigurati dignitet slijepim osobama i sva prava koja im kao osobama s posebnim potrebama pripadaju - rekao je osvrćući se na svoj rad.
U svom radu posebno je pažnju posvećivao socijalnim problemima članova, obrazovanju slijepih učenica i učenika, socijalizaciji i prekvalifikaciji te zapošljavanju slijepih. Aktivno je u 90-im godinama krenuo raditi na razini Hrvatske, a 2013. godine uručena mu je Županijska nagrada za životno djelo. Tijekom života dobio je zaista brojna priznanja uključujući Orden rada sa srebrnim zracima, Plaketu "Veljko Vlahović", Plaketu prvog hrvatskog predsjednika dr. Frane Tuđmana, Red Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske, nagrada "16. lipnja" i brojne druge.
- Daleko najbolje rezultate sam postigao kada je u pitanju školovanje slijepih, rehabilitaciji, prekvalifikaciji... Poseban je problem ako osoba izgubi vid u kasnijoj životnoj dobi. Trebaju se osamostaliti, odabrati što će obući, da znaju makar nešto minimalno pripremiti u kuhinji, da se nauče kretati i snalaziti u prostoru i ako je moguće da ih se prekvalificira u radnike.
Konstantno smo pomagali učenicima, knjige za njih su oduvijek bile užasno skupe, do 20 puta skuplje od videćih knjiga. Naježim se kad čujem da se ljudi žale da su im skupe knjige za djecu, samo pomislim kako je tek roditeljima slijepog ili slabovidnog djeteta. Jednom smo jednoj curi nabavljali knjige, ukupan iznos bio je 60.000 tadašnjih kuna Osim knjiga i pribor je nevjerojatno skup, samo geometrijski pribor košta oko 130 eura - ističe gospodin Sviličić.
Zaslužan je i za organizaciju humanitarne akcije za nabavu elektordijagnostičkog aparata "Primus" za Očnu kliniku splitskog KBC-a 1996. godine, a posebno zanimljiv je i projekt "Dotakni i vidi" u okviru kojeg su tiskane taktilne razglednice crteža Ivana Meštrovića, užeg centra grada te tlocrt Dioklecijanove palače. Tijekom Domovinskog rata pomagao je slijepim prognanicima i izbjeglicama, a impresivna je i njegova politička karijera. S obzirom na to da boravi na otoku, zanimalo nas je i koliko mu je izazovno doći do Splita i može li se nešto učiniti po tom pitanju.
- Dok je supruga mogla upravljati automobilom bilo je lako, a sada je već problem. Često nam u pomoć dolazi volonterka iz Udruge koja nas odvede do ljekarne, doktora ili u nabavu namirnica. Ne bi bilo loše ni da na trajektu postoji osoba koja pomaže slijepim i slabovidnim osobama prilikom ukrcaja i iskrcaja - kaže gospodin Sviličić.
Kada se zbroje brojna priznanja i nagrade, gospodin Sviličić ističe da je oduvijek glavni cilj bio pomaganje drugima.
- Najdraže mi je bilo kada bi ljudi izrazili želju za socijalizacijom, učenjem novih vještina. Najponosniji sam na to - zaključuje gospodin Sviličić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....