Srce zebe od ovih kadrova koje je Splićanka snimila u centru grada. Je l‘ moguće da se u ovo pretvorio Cvit Mediterana?

A, tuge. Nigdi žive duše. Grad prazan, ka da niko nikad u njemu nije živija. Šetnja Splitom, u popodnevnim ili noćnim satima, u ovo jesenje doba izgleda ka scena iz nekog apokaliptičnog filma. Tek tu i tamo negdi ima žive duše. U Dioklecijanovim podrumima, u kojima skoro neće bit ni štandova, tek jedan putnik namjernik, odnosno jedan naš, splitski poznati ugostitelj, kojeg je sinoć snimala njegova "bolja polovica". Kad su izašli na Rivu, u kadru se vidi tek jedna gospođa i niko više.

Di je svit, di su svi nestali? I prije je bilo zima i prije bilo bura, juga, kiše, grmljavine..., ali je grad živija i priko zimski miseci. Sad, zadnji godin i po, u gradu posli lita ne mo‘š vidit nikoga, a kamoli nekog poznatog.

Grad duhova, eto šta je Split posta, baren do lita.