Više od polovice konstrukcije hotela “Marjan”, nekadašnjeg gradskog ponosa, srušeno je. Zapadnu obalu zahvatile su čestice prašine nastale uslijed ubrzanog rušenja glavnog tornja.
Ubrzo će biti potpuno sravnjen sa zemljom, a na istom će mjestu, prema novom projektu, niknuti luksuzan hotel s 285 smještajnih jedinica, koji bi prve goste mogao primiti početkom 2026., kada se očekuje završetak gradnje.
Prizori rušenja odvlače pažnju Splićana, no najgore su prošli stanari okolnih zgrada s obzirom na veliku količinu prašine.
Čitatelj koji u ovom dijelu grada provede jutarnju smjenu na poslu frustiran je svakodnevnim radovima.
– Srećom, ne živim tamo, ali zato radim tamo od 8 do 16 sati. Možda biste mogli, umjesto da se divite prašini, zapitati odgovorne kako su dopustili rušenje gdje se pola grada tjednima doslovno guši u prašini. Cijeli zapadni dio grada pokriven je slojevima prašine s hotela “Marjan”. Ima li možda kakvih boljih, ali skupljih rješenja? – pita se te pretpostavlja da “vjerojatno ima”.
– Možda malo više koštaju pa je u tome problem. Bolje da pola Splita guta prašinu nego da investitor potroši koju kunu više.
Stručnjaci s kojima smo razgovarali (podaci poznati redakciji) objasnili su nam kako je po pitanju prašenja kod rušenja zgrade rušenje moguće obaviti na tri načina.
Miniranje nije opcija
Prva opcija je miniranje cijele zgrade, kao npr. zgrade “Diokoma” (bivše “Jugoplastike”), uz ogroman oblak prašine koji nastane u trenu, dok čišćenje traje danima.
– Moguće je rušenje uklanjanjem dijelova građevine kuglom, kliještima, hidrauličnim čekićima i sličnim napravama, uz prašenje koje traje koliko traje i rušenje, a koje se može smanjiti polijevanjem mjesta rušenja vodom.
Iduća opcija je rušenje piljenjem dijelova građevine dijamantnom pilom i vodenim mlazom, te mljevenje otpilanih dijelova u posebnim postrojenjima, sve zajedno s minimalnim prašenjem – objasnio je jedan od njih.
Kako je odlučeno da će se rušenje provoditi kliještima, jedino rješenje je polijevati vodom zgradu koja se ruši. Odnosno, biti strpljiv i sačekati prvu kišu i dok kiši rušiti građevinu kako bi se izbjegli oblaci prašine.
Od spomenutih opcija, kažu, morali su se odlučiti za ovu.
– Miniranjem bi se moglo izazvati urušavanje ulice i građevina, pa je zbog tog rizika jedino preostalo rušenje građevine strojevima. Pilanje i odnošenje otpilanih dijelova složeno je i dugotrajno te je visok rizik od radne nesreće. Sadašnji postupak rušenja je s najmanje rizika, a smanjenje prašenja se može ostvariti samo polijevanjem vodom.
Najjeftinije i najbrže rušenje je rušenje miniranjem, no potencijalni odštetni zahtjevi mogu biti iznimno visoki.
– Zbog rizika urušavanja prije miniranja bi trebalo iseliti cijeli potez ulice Dražanac i osigurati zamjenska boravišta za slučaj nesretnog ishoda kod miniranja.
Primijenjena tehnologija rušenja je optimalna, ali dugo nije padala kiša, pa konstrukcija nije natopljena vodom. Nakon prve kiše bit će puno manje prašine – utješno su poručili te dodali kako je puno veći problem od prašine obodna drenaža.
– Ključni problem je dubina jame i podzemni tok vode zbog čega je cijela ulica Dražanac nestabilna. Isti problem postoji sa zgradom na Dražancu i tzv. replikom hotela “Ambasador”.
Načelno, uklanjanje se radi po projektu uklanjanja u kojem su obično navedene mjere za smanjivanje prašine, a jedna od njih je prskanje vodom. Budući da su se u Splitu zaredali sunčani dani, prašina je znatno veća nego što bi bila da se radovi izvode po kiši.
