Tuga: naišli smo na splitskog nastavnika koji vuče vreću, sjeda u autobus, neugodno mu je. Nije prosjak, nije beskućnik

Ušao je u autobus s velikom tamnom plastičnom vrećom, sjeo, a vreća ostala na prolazu u uglavnom praznom autobusu, pa tog trenutka nikome nije smetala. Ali muškarac koji je dobro zagazio u tridesete unervozio se, hto bi vreću skloniti, ali ne zna gdje bi s njom, a da ne smeta.

- Ma stavite kraj sebe, na sjedalo, dobrodušno kaže jedna putnica.

- Ma bi ja, ali uzet ću kome misto...

Ispostavilo se da se znaju iz viđenja.

- Idete raditi?

- Ne, gospođo moja, idem na plažu.

- Pa lipo...

- Nije baš lipo. Idem prodavat - pa bradom pokaže na vreću - ali otkako nema Žnjana... Ostale su s te strane samo dvije plaže - Trstenik i ona ispod Radissona... Ako dobijem dnevno dvadeset, dvajspet eura, dobro san dobio.

- Pa nije ni to loše - kaže gospođa.

- A nije loše, ali šta će čovik s tim? Ne mogu od toga živit... Posla nemam, godinama već po školama radim na zamjenama. Nikako dobit stalni posao. Obećaju, bit će, bit će... A onda zaposle nekoga drugoga. Ili s vezom ili s članskom.

Slušajući ga, sjetim se Antonija. I on je radio po zamjenama u školama, obećavali, a onda uleti netko s vezom/članskom. Sjetim se Nives - godinama zamjene, ali kad se objavi natječaj, ispostavi se da je za nečiju kćer ili sina posao bio rezerviran i prije nego što je ona počela raditi na zamjeni.

Sjetim se Marte i njezinog svakodnevnog rada na zamjeni u seoskoj školi u okolici Splita. Sviđala su joj se seoska djeca, "još imaju poštovanja", i ona se sviđala njima; obećali joj, sve je bilo sigurno, ona sve isplanirala, reorganizirala život... A onda se sa studija vratio sin nekog seoskog člana. Ispostavilo se da mu je ona čuvala mjesto.

- Je, tako je to danas - ražesti se gospođa - bez članske ništa ne možeš!

- Znam ja to jako dobro! A ne triba mi puno. Zimi dajem repeticije, snalazim se nekako. I još živim kod roditelja. Ali nije to to...
Nije morao dalje, točno se znalo što misli: kako će netko bez stalnog posla, tko živi kod roditelja i očito nema člansku, pa, dakle, ni baš neku perspektivu - kako će takav netko oformiti život? Oženiti se? Imati djecu? Kako, gdje, s čim?

Što je bilo u tamnosivoj vreći, ne znam. Možda čovjek pravi nakit. Ili krafne. Ako na Trsteniku ili ispod Radissona naiđete na prodavača s tamnom vrećom u kojoj je nešto - kupite. To je nastavnik nečega, školovan čovjek koji ne pita, snalazi se. Nećete mu kupnjom pomoći da sustavno riješi svoj problem - ni po čemu originalan - ali ćete mu možda uljepšati dan.

Bar nešto.