Čim vide ovu priču, mnogi će reći: "Evo ih opet, ponovno o ‘Dalmatinki‘, koje odavno nema niti će je ikada više biti." I bit će u pravu. Makar što se tiče ovoga drugog dijela. "Dalmatinka" je postala neponovljiva prošlost. Tu prošlost "Dalmatinka" je u svojoj "sadašnjosti" kreirala i provodila, korak po korak, tako uspješno da se duboko usjekla u društvenu memoriju alkarskoga grada i cijelog kraja. Među ostalim i zbog razvoja zdravstvene skrbi za svoje zaposlenike o kakvoj danas u hrvatskim tvrtkama zaposleni mogu samo sanjati.
Hrvatska se u najvećem dijelu, a njezin južni dio – čitaj Dalmacija – pogotovo, u prelasku iz jednog (socijalističkog) u drugi (kapitalistički) politički sustav ponašala u proizvodnom gospodarstvu poput slona u staklarnici. Rušilo se redom i rješavalo radnika uz istodobno grabljenje nekretnina sa strojevima. Pa je vrijeme vrlo brzo dokazalo da prisvojeno, zapravo, nema nikakve vrijednosti bez onih koji znaju proizvoditi. Takva je prošlost i predionice i tvornice konca koja je izgrađena na ledini sredinom prošlog stoljeća i koja je desetljećima, sve dok nije pala kao žrtva nikada procesuiranog hrvatskog pretvorbeno-privatizacijskog kriminala, uspješno provodila društvene promjene i ustrajno podizala kvalitetu života u cetinskom kraju. Kada bismo pobrojili i opisali sve promjene na koje je utjecala ta tvornica, trebali bi nam deseci stranica "Slobodne".
Zato ćemo tek taksativno navesti da je zahvaljujući "Dalmatinki" u alkarskom kraju provedeno masovno opismenjavanje; kako se radilo o "ženskoj" tvornici u tradicionalno patrijarhalnoj sredini, oblačenjem radne odjeće i zamjenom šotana i traverša haljinama i kotulama, a kasnije i hlačama, da se i ne spominje zamjena kilometarskog pješačenja prijevozom biciklima, i, što je najvažnije, pristojnim platnim vrećicama svakoga 25. u mjesecu, širom su otvorena vrata emancipaciji žena. Izgradnja stanova i podjela povoljnih kredita za gradnju obiteljskih stambenih kuća promijenili su kulturu stanovanja. Od, u špici, 2750 zaposlenika, gotovo dvije tisuće bile su žene. Od njih je i do 20 posto znalo biti na porodiljskom dopustu pa se za "Dalmatinku" znalo govoriti da je to i "tvornica" djece. Možda je poneko od njih začeto i na pamuku!?
Ono o čemu ne trebaju nikakva nagađanja jest cjelovita zdravstvena skrb "Dalmatinke" o svojim zaposlenicima, posebno ženama, a među njima primarno majkama. U sastavu "Dalmatinke" kao posebni dio, u namjenski izgrađenom prostoru, djelovala je Zdravstvena stanica s ambulantama u kojima su ordinirali liječnici primarne zdravstvene zaštite. U početku je radio jedan, a kasnije godinama dvojica liječnika opće medicine, danas bi se reklo obiteljske. Uz njih je svoju ordinaciju imao i stomatolog. Liječnici opće medicine radili su u dvije smjene kako bi njihove usluge mogli koristiti zaposlenici koji su radili u smjenama, u četiri "brigade", od kojih su tri radile u smjenama po osam sati, dok je četvrta brigada imala dva dana odmora. U smjenama su, zajedno sa svim ostalim zaposlenicima, radile medicinske sestre, odnosno tehničari, koji su tako radnicima bili pri ruci 24 sata dnevno i koji su po potrebi pozivali liječnike na intervenciju, neovisno o kojem dijelu dana je bila riječ.
U Zdravstvenoj stanici "Dalmatinke" ordinirao je i ginekolog. Liječnik te specijalnosti angažiran je nedugo nakon što je prvi specijalist ginekolog stigao u sinjski Dom zdravlja. Uz redovite godišnje preglede svih radnica tvornice, ginekolog iz Doma zdravlja u posebnom je angažmanu ordinirao u ambulanti Zdravstvene stanice "Dalmatinke" najmanje dva puta tjedno. On je, osim pregleda i liječenja žena koje bi imale zdravstvene teškoće, vodio trudnoću svim zaposlenicama tvornice, a kao ginekolog u sinjskom rodilištu sudjelovao je pri porodima i donošenju na svijet njihove novorođenčadi. U to vrijeme, kada je u najboljim godinama u sinjskom rodilištu na svijet dolazilo oko 500 djece godišnje, žene "Dalmatinke" godišnje su rađale i do 150 djece.
Kada bi se pokazala potreba, iz uprave tvornice bi u dogovoru s vodstvom Zdravstvene stanice povremeno angažirali i druge specijaliste, naročito u vrijeme redovnih godišnjih cjelovitih preventivnih zdravstvenih pregleda svih zaposlenika. Danas nema "Dalmatinke", nema stoga ni potrebe za organizacijom takve vrste zdravstvene zaštite jer se nema o komu zdravstveno skrbiti na taj način, a bivši radnici sinjske tvornice, kojoj su s razlogom tepali "hraniteljica", uglavnom su umirovljenici. Još su samo rijetki radno aktivni. Oni su danas pacijenti odabranih liječnika obiteljske medicine, a mnogima više i ne treba nikakva zdravstvena skrb jer su se preselili na vječna počivališta.
U vrijeme privatizacije, reorganizacijama zdravstvenog sustava Zdravstvena stanica "Dalmatinke" s ljudima i prostorom pripojena je Domu zdravlja Sinj, danas Domu zdravlja Splitsko-dalmatinske županije. U dobrim dijelom napuštenom i zapuštenom prostoru te Zdravstvene stanice danas svoje ambulante u zakupu imaju jedna liječnica sa specijalizacijom obiteljske medicine, jedna liječnica specijalizirana za medicinu rada i jedan stomatolog.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....