Značajnu ulogu u operaciji „Oluja“ odigrali su pripadnici 7. domobranske pukovnije. Prekaljeni ratnici, među kojima i brojni prognanici koji su čekali dan kada će se vratiti na svoja ognjišta, nadali su se da bi u ljeto 1995. mogao doći „Dan D“.
Nakon pakla koji su preživjeli u operaciji „Maslenica“ bili su spremni na sve izazove. U njih ih je, pored ostalih, poveo Milenko Rudela, zvani Mićo. Kao zapovjednik 1. bojne u „Oluji“ je sa svojim vojnicima protutnjao zahtjevnim pravcem od Zemunika Donjeg preko Goleša, Škabrnje, Benkovca i zloglasnog sela Bruška sve do Žegara.
Dolaskom u Radovin, jednog vrućeg srpanjskog dana, Milenka zatičem okupanog znojem i sa štemericom u ruci. „Uvijek se nešto radi“, govori mi Mićo dok me pozdravlja uz čvrst stisak ruke. Sa mnom je i njegov vojnik Ive Baždarić. I dok sjedamo u konobu Ive i Mićo pričaju o svemu samo ne o ratu.
FUZULOV PRAVAC NAPADA
Nisam uspio naći spontani trenutak da otvorim temu pa ih ipak moram prekinuti jer sam nestrpljiv i jako me zanima njihova „Oluja“. Svojevrsnu „Oluju“ njih dvojica prošli su već u Paljuvu, Kašiću i Novigradu 1993. godine, a zatim su od Smokovića preko Zemunika Donjeg do Galovca držali crtu obrane i pripremali se za ono što je počelo 4. kolovoza 1995. godine.
Dan prije, zapovjednik sektora Mladen Fuzul, okupio je Milenka i ostale zapovjednike u Poličniku gdje im je izdao zapovijed i zadao pravac napada.
„Imam 30 ljudi na koje mogu računati da će poginuti sa mnom i najelitniju minobacačku bitnicu Hrvatske vojske ‘Torcida‘ i koji su sa mnom prošli Bejrut, tako je nekako za nas izgledala Maslenica. Rekao sam to zapovjedniku Fuzulu koji mi je dao odriješene ruke i rekao da sutra krenemo u napad.“ Prisjeća se Rudela i s ponosom ističe kako je donio odluku da neće pokrenuti napad u jutarnjim satima nego u popodnevnim te odmah objašnjava i zašto:
„Četnicima je u tom trenu išlo sunce u oči i smatrao sam da će tada najmanje očekivati napad. Svi koji su krenuli ujutro zaglavili su. U ranim popodnevnim satima postrojio sam u Smrdelju svoje dečke, a s nama su išle i dvije desetine iz Zrakoplovne baze Zemunik kojima je zapovijedao Darko Banić. Krenuli smo putem koji smo dobro poznavali jer smo ga više puta izviđali. Zlatko Turković skinuo je par mina da bi mogli nesmetano proći i u 17 sati ja sam opalio zolju na prvu neprijateljsku promatračnicu. Tako je krenula akcija.“
I Ive Baždarić, zapovjednik veze, ističe kako je pokret u popodnevnim satima bio dobra odluka: „Mi smo u večernjim satima 3. kolovoza zabilježili u centru veze velike dolaske automobila u Goleš da bi 4. kolovoza oko 14 sati sav taj vozni park izišao van.“ Neprijateljsko topništvo koje ih je gađalo s Nadinske glavice promašivalo je, a bitnica „Torcida“ pogađala je i čistila prostor kojim su napredovali.
Bez njih Milenko i njegovi vojnici imali bi kudikamo teži zadatak:
„Torcida je doslovno svakih 200 metara pogađala i brisala prostor pred nama. Tako smo praktički bez otpora oslobodili Goleš i došli na zamišljenu crtu. Neprijatelji su u panici bježali kroz vinograde. Kada je pao mrak došle su dvije desetine Zrakoplovne baze Zemunik i tri desetine iz moje bojne kojima je zapovijedao Filip Milat, a mi smo otišli na odmor da bi se drugo jutro vratili i krenuli dalje.
“Tog 5. kolovoza zajedno s 2. bojnom 7. domobranske pukovnije, kojom je zapovijedao Enriko Jurić, krenuli su iz Goleša u pravcu Benkovca. Jurić je vojsku vodio na Biljane Donje, Rudela prema Škabrnji, a desno od njih glavne snage 7. domobranske pukovnije napredovale su prema Nadinu. Milenko s puno emocija priča o tom danu:
PRASNULO JE 10 METARA OD MENE
„Prošli smo Zemunik Gornji i ušli u Škabrnju te je oslobodili. U 11 i 30 bili smo kod crkve u Škabrnji i tada do nas dolazi vijest da je Knin oslobođen. Rekao sam vojnicima da se nećemo penjati na Ražovljevu glavicu iznad sela, jer nisam znao što nas čeka gore, dok naše snage na desnom boku ne oslobode Nadinsku kosu. Međutim nikako to dočekati i ja odlučujem upitati svoje vojnike kojih će pet-šest dragovoljno krenuti sa mnom na Ražovljevu glavicu. Došli smo podno bunkera te sam tada javio maljutkašima da iz Prkosa gađaju taj bunker. Kao sad se sjećam trenutka kada smo ugledali maljutku kako ide ravno prema nama. Samo smo se sledili i slušali kako se njezin zvuk sve jače čuje.
Pogodila je 10 metara pored mene i samo srećom smo svi ostali čitavi, jedino je Zlatko Turković lakše ozlijeđen u glavu krhotinom kamena. Moji dečki su poludili, viču ‘Pobit će nas, pobit će nas‘ dok ja javljam u Prkos da ponove i govorim svojim momcima: ‘Nek nas pobiju, volim više da nas naš pobije, nego oni gore.‘ Druga maljutka uletila je ravno u bunker. Popeli smo se na brdo gdje se vijorila srpska zastava. Pričekao sam da netko donese hrvatsku zastavu, skinuli smo srpsku, podigli našu, slikali se i nastavili smo dalje prema Benkovcu.“
U večernjim satima, nakon kilometara napredovanja pod punom ratnom opremom i pod vrućim kolovoškim suncem Rudela sa svojim vojnicima stiže u 20 minuta do 20 sati u Benkovac te predaje prijavak da su snage 7. domobranske pukovnije ušle u najveće ravnokotarsko mjesto, a zapovjednik mu daje slobodno par dana neka se odmori.
„Stigao sam doma u Radovin, skinuo čizme i u kain stavio noge. Odjednom zvoni kućni telefon. Zapovjednik me zove da se sutra ujutro vratim i da idemo oslobađati kamp Kapetana Dragana u Brušku. Stigao sam pred Lisičić kod skretanja za Brušku. Moj prijatelj Zoran Dundović i ja krenuli smo pješice s lijeve strane puta prema Bruškoj. Tako smo naišli brdo Otavac na kojem je bio bunar. Vidio sam da voda curi i da je netko netom prije na njemu pio vodu. U daljini sam vidio kako iza jedne krivine u daljini zamiču civili. Idemo Zoran i ja dalje te se kod skretanja za Popoviće spuštamo na put i nastavljamo cestom prema Bruškoj. Naišli smo na jedan stari tenk i razmišljao sam potrošiti na njega zolju ili ne.
Nakon 15-ak minuta vidjeli smo da se ništa ne događa i došli do tenka koji je očito ostao bez goriva ili jednostavno u kvaru, a mi nastavljamo dalje. Ulazimo u selo i u drugoj kući s desne strane čuje se žamor. Ja šišnem nogom u vrata i ona se otvore. Dvojica staraca unutra sjede. Rekli smo im da smo hrvatski vojnici no pola sata nismo iz njih izvući niti riječ da bi jedan lupio po stolu, opsovao i rekao drugom ‘Jesam ti rekao Švabo da će naši doći kad-tad!‘“ Nedugo po ulasku Dundovića i Rudele u selo, za njima je ušao i ostatak hrvatskih snaga.
SPASIO NAS JE KAPETAN DRAGAN
Počelo je slavlje, a jedan od staraca izvadio je crno vino koje je pod murvom podijelio s osloboditeljima. U seoskoj školi gdje su „Alfe“ Kapetana Dragana imale štab nisu zatekli nikog: „Stari mi je rekao da su noć ranije se popakirali, pouskakali u kamione i otišli.
Pitao sam ga za Kapetana Dragana i, pazi sad ovo, veli meni stari - ‘On nam je spasitelj! Dok on nije stigao u selo tukli su nas, maltretirali i ubijali. Jedan dan postrojio je vojsku s jedne strane i nas civile s druge strane te im rekao da ako se nekom od nas nešto desi da će ih jednog po jednog strijeljati.‘“
Nakon zloglasnih Bruški pripadnici 7. domobranske pukovnije napredovali su sve do Kaštela Žegarskog nakon čega su nastavili prema Krupi i dalje prema izvoru Zrmanje da bi zatim izbili na državnu granicu s Bosnom i Hercegovinom kod mjesta Srb.
Najemotivniji trenutak za Milenka je uslijedio po završetku operacije: „Moja 1. satnija je bila planinska satnija i cijeli je rat bila na Velebitu i tamo je bila u „Oluji“. Kada smo se nakon operacije sakupili svi na igralištu kraj crkve u Zemuniku Donjem nisam mogao govoriti od uzbuđenja, sreće i veselja. Bio sam u zvijezdama. Zapovjednik me je odlikovao redom Nikole Šubića Zrinskog, a ja sam imao pravo kao zapovjednik bojne predložiti jednog vojnika koji će biti odlikovan istim odlikovanjem te sam se odlučio na Ivu Baždarića.“ I Ive i Milenko ističu i to kako je bitno istaknuti da su se izmjenjivali sa 112. brigadom Hrvatske vojske s kojima su osiguravali prugu kojom je prošao Vlak slobode. Bio je to za njih na simboličan način kraj „Oluje“, ali ne i ratnog puta kojeg su u rujnu 1995. nastavili prema Drvaru.
O tome će, kažu mi, progovoriti ipak nekom drugom prigodom.
