Program adventa tamo, program adventa ovamo, pravo malo natjecanje tko će bolje i kvalitetnije organizirati raznolike kulturno -glazbeno - kulinarske projekte.
Ne štedi se ni novca, ni truda, i svi se onda pohvale kako im je na adventski program došlo deset, trideset, pedeset tisuća ljudi. Dakako, za uživati u svemu tome, treba i platiti, što je sasvim normalno za današnje prilike.
No jeste li čuli za adventski program koji traje punih petnaest dana i gdje ste uvijek dobrodošli? Vlada zajedništvo, netrepeljivostima ni traga ni glasa. Bez prepirke, podizanja tonova... Susjed sa susjedom, susjeda sa susjedom, nevjeste sa svekrvama, svekrve s nevjestama.
Kada ovo zborimo, ispada da mora tako biti i da je to normalno. Konačno, Božić je, vrijeme mira, svega dobroga.
Ali, nije svugdje tako. Neka nam se bar u Imotskoj krajini netko pohvali da punih petnaest dana osamdesetak i kusur žitelja dva zaseoka - njihove nevjeste, zetovi, unučad, a i prijatelji imaju večernje zajedničke seanse ugodnog razgovora, dobre domaće spize, festivale smijeha, priče dogodovština i da nitko ni s kim nije u svađi. Priznat ćete, lijep primjer. I to ne samo ove godine,već punih pet godina.
Eto, mi prispjesmo na taj jubilej u prološke zaseoke Mikulići i Grabovci, ili po prološku, u njihovo "Sridne selo". Pozvaše nas, da obilježimo riječju i slikom tu obljetnicu zajedništva te da ona bude primjer i ostalima. Nismo dvojili. I drago nam je što možemo napisati malu povijest susreta tih dobrih ljudi i njihovog božićnog druženja.
- Mi mladi smo ovu tradiciju započeli prije pet godina i to našim internim dogovorom, veli nam Petar Mikulić. Okupili smo se nekoliko dana prije Božića, pa rekosmo jedan drugome, hajdemo nešto organizirati u ovim našim zaseocima. Mi mladi ostajemo kod svojih kuća, ne lunjamo Imotskom krajinom ili negdje tu preko granice. Naši očevi i majke se dobro slažu sa svim susjedima. Hajdemo im napraviti petnaestak dana lijepog ugođaja. Riječ po riječ, padoše ideje i evo danas imamo ovo što imamo. Smijeha, druženja, spize dobre, učvrščivanje prijateljstva, čuvanje stare tradicije paljenja badnjaka. U početku tu usred sela na otvorenom, pa je sljedeće godine došao šator, pa klupe, novi programi, bolja spiza, veli nam Petar.
- Ovdje u našim zaseocima imamo desetak kuća i oko dvadeset obitelji. E sada, kada dođu naše cure koje su se udale izvan Prološca, pa i iz inozemstva, sa svojim muževima i djecom, pa naši momci koji su se oženili, sa svojim ženama i djecom, a žive negdje izvan Prološca, mogu kazati da nas je svake godine sve više. Ove skoro blizu stotinjak. No mi smo otvoreni, tko god dođe, dobro je došao. Pazite, naš dobri duh zaseoka Gordana Gorda Mikulić nije Proložanka, ali se uklopila kao naša. Njeni uštipci su sami vrh, a njena dobrota ljepilo za sve nas, kaže nam Jakov Mikulić, jedan od onih koji su sve ovo pokrenuli.
- Glavne kuharice su Antonija Grabovac i Marija Mikulić Žikina. Ono što one skuhaju na veliko, a to su gulaši, to vam je prava fešta od spize... U općini nemamo nekih događanja i ovo nam dođe kao dar za Božić i Novu godinu. Sada je peta godina, ali vjerujemo da će ova priča potrajati i prema još nekim generacijama iza nas, govori nam Ante Grabovac.
A što smo vidjeli na ovoj petoj obljetnici dobrote i susjedskog druženja? Pa predivne uštipke u starom pletenom krtolu, ogromni kotao pun friške junetine i svinjetine i to domaće, i krčkanje gulaša kojega miješa majstor Tihomir Sekul Grabovac. Vidjeli smo kako se Djed Božičnjak spušta sa garaže preko velikih ljestvi, donosi darove najmlađim Grabovcima i Mikulićima, vidjeli velike stolove gdje zajedno sjede susjedi iz oba zaseoka, pričaju, smiju se.
Nema ozbiljnih razgovora, već dogodovštine, one šaljive, na račun njihovih predaka, vidjeli smo zagrljaje sa onima koji su tek prispjeli na feštu pete obljetnice ovog jedinstvenog druženja, konačno vidjeli sklad, mir dobrotu. Gorjele su vatre u domaćim štednjacima, pilo se kvalitetno Grabovčevo i Mikulića vino, mladi se zabavljali na svoj način. I ono vrlo važno - dok je druženje nema sjedanja u automobile, jer se poslije raspusta tamo duboko u noć ide pješice svojim obližnjim kućama. Već sutra, ako nema pripreme neke dobre spize, zajednički se na omalenom trgu usred zaseoka pije zajednički poslijepodnevna kava. I tako puna dva tjedna, svaku večer, svaki dan, punih pet godina.
Pa, zar to nije lijepo!? Nitko u zavadi, sve kuće otvorene za susjeda, svatko participira za spizu ne pitajući koliko to košta. Pravo ozračje Božića i Nove godine. Dobrota, zajedništvo i ljubav.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....