Biti vitez nije lako. Alkar je dužan izdržati viteštvo, odnosno živjeti viteškim načinom života. Ničemu se u životu ne pristupa tako ozbiljno kao tome ako je čovjek alkar, rečenica je koja možda najbolje opisuje težinu i odgovornost koju sa sobom nosi alkarska čast.
Iza raskošne alkarske odore, danas jednog od najprepoznatljivijih simbola Sinjske alke, krije se zanimljiva povijest. Iako na prvi pogled djeluje poput ratničke odore, pretpostavlja se da je riječ o svečanoj odori hrvatsko-ugarskih vojnika. Zanimljivo je i da nazivi njezinih dijelova uglavnom potječu iz turskog jezika, što se povezuje s vremenom u kojem je Osmansko Carstvo bilo dominantna vojna sila, a turski se jezik učio i na vojnim akademijama.
No raskoš i tradicija imaju svoju cijenu. Alkarska odora je teška, a izvorno nije bila namijenjena jahanju. Zato je njezino pravilno odijevanje i pričvršćivanje od presudne važnosti. U trku prema alki ništa ne smije poći po zlu – nijedan dio odore ili opreme ne smije skliznuti ili pasti. Alkarski statut u tom je pogledu neumoljiv: ako alkaru tijekom trka padne dio odore ili opreme, slijedi obvezna diskvalifikacija.
Upravo smo pobjednika Bare, Juru Domazeta Lošu, imali priliku promatrati dok odijeva svoju alkarsku odoru. Gotovo 40 stupnjeva u zraku, a on na sebe navlači tešku, vunenu odoru kao da vrućine nema. Na licu nema nelagode, samo ponos i mirnoća. Svjestan je da je pred njim trenutak koji se čeka cijele godine.
– Kada je Alka u pitanju, kaže, ništa nije teško podnijeti – ni težinu odore, ni nesnosnu vrućina. Sve to postaje nevažno onoga trenutka kada se začuje znak za trk i kada treba pokazati ono zbog čega se mjesecima trenira.
Uz Juru je njegov alkarski momak Bože Poljak. On dobro zna koliko svaki detalj prije trka mora biti na svome mjestu. Alkarski momak nije samo pomoćnik, već važan oslonac alkara i dio alkarske tradicije. Od pripreme opreme do posljednjih provjera prije izlaska na trkalište, njegova je zadaća pobrinuti se da alkaru ništa ne nedostaje i da u odlučujućem trenutku može biti usredotočen samo na ono najvažnije – pogoditi alku.
Juri je najveća pomoć i supruga Anđela Domazet Lošo, njegova desna ruka u pripremama, ali i osoba kojoj je povjerena posebna odgovornost – briga o alkarskoj odori. Svaki njezin dio treba pravilno namjestiti i pričvrstiti, a Anđela dobro zna da uoči trka nema mjesta pogrešci.
– Održavanje alkarske odore nije nimalo jednostavno. Pojedini se dijelovi ne smiju prati na uobičajen način, već zahtijevaju posebnu pažnju i posebna sredstva kako bi se sačuvao njihov oblik, materijal i izgled – kaže Anđela.
Čini se da je njoj ipak lakše pomoći suprugu pri odijevanju nego brinuti o samoj odori. Jer kada je riječ o njezinu održavanju, odgovornost je upravo na njoj.
Dok se odora pažljivo namješta, a posljednji detalji provjeravaju, u obitelji Domazet Lošo već se nazire nastavak alkarske priče. Njihovi sinovi Petar i Ivan, po uzoru na oca i djeda, također žele jednoga dana postati alkari. Tako se ljubav prema Alci i viteška tradicija ne prenose samo riječima, nego i životom – s koljena na koljeno.
A Juru sada čeka ono zbog čega je sve ovo i počelo. Nakon što je u tri pripetavanja odnio pobjedu na Bari, ne skriva ambiciju. Vjeruje da može otići do kraja i postati slavodobitnik 311. Sinjske alke.
U Sinju će se danas u 16.30 sati trčati 311. Sinjska alka. Za naslov slavodobitnika natjecat će se 17 alkara kopljanika.
Jure Domazet Lošo tada će ponovno uzjahati konja, uzeti koplje i krenuti prema alki. Sve ono što je tijekom priprema bilo teško – vunena odora, gotovo 40 stupnjeva, sati vježbanja i bezbrojne provjere – u tom će trenutku stati u nekoliko sekundi trka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....