Pokupila je najbolje od svog imotskog plemena, pa ni u 91. ne staje! Piše o Putinu, ali ‘obara‘ ova o svekrvi i nevisti

– Evo ovako ti, moj sine, piši, ili snimaj, kako te volja, ali ovo moraš točno napisati. Ja ti se zovem Iva Vrljičak, a još me zovu i Ivka. Rođena sam 17. dvanaestoga 1934. godine. Udala sam se 1955. godine, 1956. sam rodila sina Vladu, pa onda ćer Mariju 1958., sina Petra 1960., sina Luku 1962., pa ćer Ivu 1966. i moju Zrinku 1973. godine. Svi su mi živi i zdravi, osim moga fra Petra, moga svećenika koji je preminuo i otišao gori Bogu našemu.

Ja sam ti obična naša seljačka žena, divojačko prezime mi je Ujević i ja sam iz Donjih Ujevića. Moj rod je veliko i plemenito pleme. Moji stričevi su bili poznati fra Ćiro i fra Milan Ujević. Pleme dobro iz kojega sam povukla mnogo dobrih gena i kojim se mogla ponositi cila Imotska krajina, a po tome je i bila poznata diljem svita.

Samo da spomenem fra Ćiru, fra Iliju, don Iliju, književnika našega Matu, koji je moj bliski rod, i da sam pokupila samo nekoliko njegovih gena, to je vrhunac intelekta. I Mate Maras, poznati hrvatski prevoditelj i pjesnik, mi je bliski rod. Fala Bogu, zdrava sam, doktoru nisam išla. Istina, nosim štake da mi pomognu kada malo više ‘odam, ali mogu ja na svoje noge. Ako mi tribaju tablete za želudac ili kakvu alergiju, to mi dica donesu. Malo bole kolina, i to ti je to. Ode živim sama u svome miru, iako dica, unuci, a imam ih 18 i još 23 praunuka, isto dođu, pitaju: "Majko, bako, šta ti triba?" Ja im kažem: "Ne triba mi ništa, samo pustite ovaj moj mir..."

Imam drva, sama skuvam, sama upalim mašinu za robu, imam banju, sama se okupam, imam svoj mali oltar di je slika moga pokojnog sina fra Petra, pa slika našega pape Pavla, moj Isus na križu. Tu ti je moja crkva, tu se molim i imam sve. Završila sam četri razreda osnovne škole gori u Gornjih Ujevića jer su bila samo četiri, da ih je bilo više, završila bi ja i još četiri, ili koliko da ih je bilo. Išla me je škola, pa evo danas pišem, čitam, gledam ti televiziju, vijesti, i politiku gledam, ali danas manje jer me ljute, kako oni svitski, tako i ovi naši. A radila sam puno kad sam se udala, i sijala, i krčila, i kopala, ono što se radilo na selu. I ništa mi nije bilo teško. Eto, kad sad vidiš, sine moj, di sam rođena i ko su mi oni moji najbliži, šta sam radila i kolike sam godine dočekala, ne triba te ništa čudit...

Evo, dragi čitatelji, prenijeli smo vam od riječi do riječi autentičan mali monolog 91-godišnje Ive Ivke Vrljičak, vedre, nasmijane i vrlo inteligentne starice, iako nam je baš teško to napisati nakon razgovora s njom. Ona je iz zaseoka Vrljički u općini Podbablje, tamo ispod Krivodola i preko puta Poljica. Namjerno smo prenijeli autentično pa sami ocijeniti s kim evo u ovoj priči imate posla. A još nismo rekli ni trećinu onoga što smo doživjeli prilikom posjeta, koji smo realizirali uz pomoć zajedničkog prijatelja Ante Kalajdžića iz Žeževice u općini Šestanovac, a koji često posjeti baku Ivu i njezinu rodbinu.

A baka Iva ima svoj poseban hobi, bolje rečeno svoju opsesiju, a to je pisanje pjesama. U podebelom rokovniku, još s naslovom na njegovim koricama "Vodogradnja-Imotski" (nekada poznata imotska građevinska tvrtka, "nastradala" u poznatoj imotskoj privatizaciji s još pet-šest velikih tvrtki tamo krajem devedesetih godina, op.a.), nalazi se pravo malo Ivino blago, a to su njezine pjesme. Nema u bake Ive tematskog slijeda pjesama, nego su tu pjesme koje ona godinama piše, kada joj, kako kaže, "prorade klikeri". I tada napiše pjesmu, sadržaja koji je tog trenutka aktualan u njezinoj glavi. Brdo je tu stihova, brdo pjesama koje možda čekaju i ukoričenje. Dali smo joj nadu da bi se to moglo dogoditi i ona nema ništa protiv. A o svom pjesničkom izričaju baka Iva nam veli:

– Stihovi mi dođu onako, ne svaki dan u pamet, pa ih onda brže-bolje zapišem jer ako nisam odma, malo mi iskliznu. Ne pišem ja svaki dan, ono kada vam dođe, kako neki kažu, inspiracija i tada mogu napisati lipu pismu. A o komu i čemu, moj sine, o svačemu što mi toga trenutka sine u glavu. Ne mogu ja sada sist i evo sada ću napisat pismu. Oooo, ne, jok. To su posebni trenuci kada vam dođe u glavu i onda su olovka i moj rokovnik uvik spremni kako ne bi stihovi pobigli. Evo sada sam pratila i ovo što čini Putin. Pa to je žalosno šta radi s tom Ukrajinom. Ja ti volim, sine moj, lipe i dobre stvari, volim optimizam, volim se nasmijati, pa makar jednom, dva puta dnevno, ali danas se malo ko smije. Ne smiju se ni ovi na televiziji. A sada ću vam ja kazat šta sam ja napisala pa neka ljudi čitaju. Mislim da je svaka pametna jer šta će ti pisma u stihu ako ona nema neku poruku narodu, ljudima, razumiš!?

Viruj mi, svaka pisma moja piza, ima smisla, vidit ćeš, moj sine.

Evo ti jednu, da se ljudi opamete, a zove se "Mržnja":

 

Mržnja je ružna,

mržnja je tužna,

mržnja razara,

mržnja ne stvara,

mržnja boli,

jadan onaj ko je voli.

 

A oćeš ovu, ova je ona koju bi svi tribali volit... Zove se "Ljubav":

Ljubav je čista,

Ljubav blista,

vječno traje onaj ko Ljubav daje.

 

Imam ja i domoljubnih:

Gotovina trunio u Hagu,

za Hrvatsku domovinu dragu.

Gotovina u Hagu si bio,

i tamo Boga molijo.

To je samo Božja milost dala,

da zločincu sad je sila pala.

Gotovina, ponosno ćeš stati,

Hrvati će povist pisati.

 

Ova mi je posebno draga, a pisala san je za svoj 80. rođendan:

Ja sam baka Imoćanka,

osamdeset punih ljeta,

nagleda se ovog svijeta,

već se vrijeme bliži kraju,

tražim kutak ja u raju,

Bože, blagoslovi moje dane,

da mi dobro jutro svane,

blagoslovi dicu moju

i da vrše volju tvoju.

Bože, žalosno je srce moje,

kad se vriđa milosrđe tvoje.

 

A sada ću onu o Ukrajini jer će tamo pravda pobijediti:

O, moj Bože,

ti sa neba,

tvoja pomoć nama treba.

Ukrajina teško pati,

i u pomoć treba zvati,

Davida ti s pračkom pošalji,

svako zlo ti udalji,

pred Galijata on će stati,

svako zlo će otjerati.

 

A isto tako i ova:

U Svetoj zemlji rat se vodi,

vidite li šta Putin radi,

pola svita je u gladi,

Studen bije i živiti lako nije.

Di sotona kolo vodi u toj lažnoj slobodi.

Sotone se ja ne bojim,

kod Isusa kad ja stojim.

 

A sada slušaj i ovu o svekrvi i nevisti:

Doleti mi padobranac,

ja postade sada stranac,

više nije kao prije,

od mene se dosta krije.

Ja razmišljah moram sada,

jedina je moja nada,

baci brigu na veselje,

ispuniti srcu želje.

 

Evo ti i za kraj pisma o mojoj naravi, a zove se "Šta je babe Ive narav":

Volin strmo, nego brdu,

volim mesa, neg kupusa,

volim vina, nego vode,

tako ti je moj rode.

Ja u brdo vuci,

ja u polje Turci,

ja na dub mravi,

ja u jamu đavli.

Zaigrajte noge moje,

ja cipele imam troje,

poderati, s vami, moram zaigrati.

{infobox–gray_full}529041{/infobox–gray_full}