Dana 21. rujna 1991., dakle, prije 34 godine, srpski ratni zločinac Ratko Mladić, još uvijek pod krinkom JNA u SMB uniformi pukovnika, zapovjedio je topnički udar na Sinj s Alebića kule i drugih mikrolokaliteta na koje su postavili teško topništvo. Bilo je rano subotnje prijepodne, dan i njegov dio kada je na gradskim ulicama, naročito na Pijaci, bilo najviše ljudi. Ubojiti topnički projektili stigli su iznenada, nenajavljeno, a meta je bila cijelo gradsko naselje pa nije bilo promašaja. U tom barbarskom napadu, za kojim su, poslije se doznalo, srpski agresori posegnuli osvetničkim sljepilom smrtno su stradale dvije osobe: odrasli muškarac iz Bugojna, koji je zajedno sa sinom jednoj obitelji na Žankovoj glavici u Sinju dovezao ugljen za grijanje, i jedna djevojčica iz Hrvaca, koja je nekoliko dana ranije s obitelji došla u Sinj u nadi da će tu biti sigurna. Obje žrtve smrtno su stradale od krhotina granata velikog kalibra.
Izravna ratna zbivanja u cetinskom kraju počela su u rano jutro 25. kolovoza 1991. godine. Dan kasnije hrvatske snage povukle su se iz Vrlike, a građani vrličkoga kraja, u dugoj koloni tuge, 26. kolovoza u poslijepodnevnim satima izbjegli su u progonstvo prema Sinju i Splitu. Srpski tenkovi zaustavili su se na cesti Sinj – Vrlika na početku naselja Otišić na desnom i kod naselja Laktac na lijevom zaobalju rijeke Cetine, odnosno jezera Peruća. Samo pet dana prije prvog topničkog napada na Sinj Mladićeva vojna sila, u kojoj je u odore JNA bio uniformiran veliki broj bradonja, ponovno se pokrenula. Primjenjujući sustav "spaljene zemlje", topništvom su rušili i čistili sve pred sobom. Toga 16. rujna 1991., oko 16.30, Mladić je iz Otišića, gdje je zastao 26. kolovoza, pokrenuo svoj ratni stroj uvjeren da će se samo prošetati do zadanog cilja, brane i hidroelektrane Peruća. Kada su njegovi tenkovi u Maljkovu, koje su branili uglavnom hrvatski policajci, naišli na nevjerojatan otpor, morali su se povući, poslije čega su na branitelje sipali kišu topničkih i minobacačkih projektila. Pješačko naoružanje policajaca i njihovo srce veliko kao planina nisu, ipak, mogli protiv agresorskog čelika i oklopa iz kojega je rigala ubojita vatra. Sutradan, 17. rujna 1991. godine, okupirani su brana i HE Peruća i sva naselja tadašnje općine Sinj uzvodno, uključujući rubni dio Hrvaca na desnoj i Bitelića na lijevom zaobalju.
Tri dana poslije okupacije, nakon što su instalirali teško topništvo s cijevima okrenutim prema Sinju, srpski agresori u naselju Peruća odlučili su proslaviti pobjedu. Iz podignutog šatora u kojemu je alkohol tekao u potocima, a tek pečena janjetina s ražnja otkidala se rukama, čula se pjesma cajki. Povremeno bi alkoholom ohrabrene "junačine" izišle ispred šatora i u nebo ispalile rafale iz automatskog oružja. A onda su, u jednom trenutku, slavlje već pripitih srpskih agresora na cetinski kraj prekinule neočekivane detonacije.
Skupina mladića iz Potravlja s nekolicinom svojih prijatelja, među kojima je bio i jedan koji je služio u Legiji stranaca, odlučila je Srbima pokvariti pobjedničko slavlje. Neprimijećeno su im se približili na domet ručnih raketnih bacača, a istodobno su podmetnuli eksploziv kod privremeno, na otvorenom, uskladištenog streljiva. Od eksplozije projektila iz ručnih bacača u šatoru su pjesmu i slavlje zamijenili jauci, a onda je grunula eksplozija podmetnutog eksploziva među streljivom...
Sutradan, u subotu 21. rujna, srpski okupatori sa zauzetih položaja šireg prostora Peruće ispalili su na Sinj stotine smrtonosnih projektila iz tenkova, stacionarnih topova, teških haubica i minobacača. Bio je to prvi topnički napad na alkarski grad s dvije civilne žrtve i poveći broj teže ili lakše ranjenih. Sljedećih mjeseci, sve do 28. siječnja 1993. godine, kada su Srbi minirali branu Peruća s nakanom da je poruše i pokrenu vodni val od 500 milijuna kubika koji bi bio smrtonosan za više od 20 tisuća civilnih stanovnika u naseljima nizvodno uz Cetinu, Sinj je dobivao "porcije" topničkih projektila sa srpskih položaja gotovo na dnevnoj bazi. Od 28. siječnja 1993. godine hrvatski vojnici ponovno su preuzeli kontrolu nad Perućom, nad čijim je spašavanjem zapovijedanje preuzeo sada pokojni hrvatski general Ante Roso, kao i svim do tada okupiranim naseljima, uključujući Maljkovo na desnoj i Dabar na lijevom zaobalju. Grad Sinj, međutim, ni poslije akcije Peruća nije bio pošteđen granatiranja. Ubojiti projektili, uključujući i zabranjene "zvončiće", stizali su povremeno iz srpskog dalekometnog topništva.
Podsjećajući na vremena kada su susjedi bili prisiljeni napuštati svoje domove iz kojih su ih protjerali komšije, valja se prisjetiti da su uz paradržavne tvorevine na hrvatskom tlu, takozvane SAO Krajine, na hrvatske branitelje i građane na slobodnom hrvatskom prostoru pucali i tenkovi pogonjeni naftom nabavljenom iz Hrvatske. U svakom ratu, pa zato ni hrvatski Domovinski rat nije iznimka, pojavljuju se lešinari, ratni profiteri. Za ovu prigodu evo priče koju je potpisnik ovih redaka čuo iz usta Ivana, izuzetno vrijednog vozača nekadašnjeg splitskog "Jadrantransa".
– S nama je u poduzeću kao vozač radio i jedan Srbin po imenu Lazo. Bio je iz Bosne. Kada je u jesen 1991. godine počeo otvoreni rat i srpska agresija na Hrvatsku, Lazo je nestao. Nikome se nije javio i nitko nije znao gdje je. Brzo smo saznali da je otišao u Bosnu, kući u blizini Banja Luke. Nije nam se javljao ni kada je zaratilo u Bosni.
Onda se jednom, kada se rasplamsao sukob između bosanskih Hrvata i Muslimana Lazo pojavio u Splitu. Ja sam čekao na utovar cementa. Morao sam otići do Ine gdje se gorivom pune cisterne. Vidio sam nekoliko cisterni s oznakama HVO-a. Iz daljine mi se jedan u uniformi učinio poznat. Kada sam došao bliže, prepoznao sam Lazu.
– Jesi li ti to, Lazo? – upitao sam.
– Jesam, evo, glavom i bradom – odgovorio je.
– Što radiš ovdje?
– Došao sam cisternom po naftu.
– Za koga naftu?
– Za nas.
– Koga vas?
– Nas iz Republike Srpske, a dio ide SAO Krajini?
– Te oznake na autu i tebi nisu srpske?
– Nisu. Kada smo, po ranijem dogovoru naših šefova s onima iz HVO-a, došli na punkt na kojemu smo s naše prešli na njihovu stranu, poskidali smo s auta i svojih uniformi naše oznake, a oni su nam dali svoje koje ćemo vratiti kad dođemo na isti punkt i uzeti naše. S nama je čovjek iz HVO-a. On rješava papire – odgovorio mi je Lazo, kaže naš sugovornik i nastavlja:
– Ostao sam bez riječi. Nisam mogao vjerovati. Susret i razgovor s Lazom ispričao sam kolegama. Neki od njih već ranije su viđali takve cisterne u Solinu i znali su kuda ide nafta. Slušali smo priče o švercu Hrvata i Srba u okolici Sarajeva, ali da u vrijeme dok su na Sinj svakodnevno padale granate iz srpske artiljerije s okupiranog prostora Cetinske krajine dio nafte iz Hrvatske ide i SAO Krajini, bila mi je nezamisliva. Jesu li tom naftom punili rezervoare tenkova i onda iz tenkovskih topova pucali po našim braniteljima i civilnim ciljevima? Znam da su se takvim prljavim poslovima u ratu mnogi obogatili. Njima je jedina svetinja profit. To što su novac koji su oni lešinarski zaradili mnogi platili glavom nije ih zanimalo. To su bogatuni koji se danas predstavljaju najgorljivijim Hrvatima kako ih se ne bi pitalo za ratno lešinarenje – zaključio je.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....