Prema javno objavljenim podacima, supružnici Josip i Monika Šincek komunalni otpad nisu odlagali samo u Lici, čiji su stanovnici trenutno u strahu hoće li podzemni vodeni tokovi biti zagađeni vječnim, odnosno PFAS kemikalijama, već još u Benkovcu, Varaždinu i Senju.
Odložili su, koliko je do danas poznato, više od 55 tisuća tona: u Gospiću 37 tisuća, kod Benkovca 11 tisuća, u Varaždinu 5000 i u Senju 2640 tona. To je količina za čije je dopremanje bilo potrebno angažirati 2292 tegljača, pojedinačne nosivosti 24 tone. Oni bi, poredani jedan iza drugoga, zauzeli dužinu ceste od 41,3 kilometra, što je za usporedbu potez čak i duži od cestovne dionice od Splita do Marine.
Da je smeće s otrovnim primjesama odloženo na tim lokalitetima, davno je poznato. Bura se digla nakon što je glavni državni odvjetnik Ivan Turudić prije nekoliko dana potvrdio da je, prema nalazima iz vještačenja Geotehničkog fakulteta, područje Like zagađeno opasnim otpadom.
U ovoj ružnoj i tužnoj priči koja govori o nepravnoj državi – jer je trebalo punih 20 godina od početka odlaganja otpada u Lici da se reagira na očite nezakonitosti – pažnju nam je privukla informacija da glavni okrivljenik u istrazi o nezakonitom gospodarenju otpadom, Josip Šincek, sudjeluje na “Vinskoj alki u Kutjevu” u sklopu Festivala graševine.
Pojavio se i u Ženevi na međunarodnoj izložbi inovacija, gdje je njegov projekt nagrađen posebnom zlatnom nagradom. Umjesto da se zbog trovanja tolikog prostora u državi “povuče u mišju rupu”, Šincek uživa, možebitno se i ponosi svojim nedjelima.
Kao i stotine, tisuće i(li) deseci tisuća drugih u Hrvatskoj. Čija je ekološka svijest “zamrznuta” duboko ispod razine zdrave pameti. Naročito se to odnosi na trovače u Lici i Dalmaciji, čije podzemlje definira klasični dinarski krš.
U tom podzemlju zbog topivosti vapnenca pod utjecajem vode stvoren je nerazmrsivi podzemni labirint koji se sastoji od tisuća špilja, jama, ponora i golemih podzemnih rezervoara pitke vode. Nije stoga nimalo slučajno što Lika i Dalmacija spadaju među najfascinantnije i najbogatije speleološke regije svijeta. Čije podzemlje sve teže odolijeva bezočnom zagađivanju i uništavanju.
To sve učestalije svjedoče speleolozi i ekolozi, dokazujući da se tone komunalnog, građevinskog i opasnog otpada, a u sve većim količinama i istrošene automobilske gume, umjesto u pripadajuće kontejnere neodgovorno odlažu u jame, spilje i ponore.
Speleološke udruge s područja Dalmacije posljednjih godina sve učestalije organiziraju akcije čišćenja deponiranog otpada iz jama, naročito onih u dinarskom kršu. Njihov posao nalikuje Sizifovu. Jer kada oni očiste neku od jama i počnu čistiti drugu, ona prva je ponovno na udaru zagađivača.
Šincek je bio profesionalni zagađivač, on je odlaganje otpada debelo naplaćivao. Ima sigurno još takvih u Hrvatskoj, samo što još nisu otkriveni, a pitanje je i hoće li ih se otkriti ili se, što je također moguće, radi na njihovu prikrivanju. One male zagađivače podzemlja ispod dinarskog krša nitko ni ne progoni.
Jednako tako nitko ne reagira kada se uz kakvu lokalnu cestu iskrca kamion građevinskog otpada, miješanog s plastikom, kemikalijama koje se koriste u graditeljstvu i drugim primjesama. Ne goni ih se ni u slučajevima kada se sa stopostotnom sigurnošću zna tko je zagađivač.
Tako da danas u zagorskom dijelu Dalmacije, uz mjesne potoke i rijeke, nema lokaliteta na kojima u manjim ili većim količinama nije odloženo smeće najrazličitijih vrsta. Tome je toliko puta javno svjedočio poznati splitski speleolog i biolog koji je kroz 50 godina speleološkog iskustva imao više od 1500 ulazaka u podzemlje.
Tu nema otpada koji nije vidio: plastika, građevinski materijal, stari namještaj, kućanski aparati, uginule životinje, oružje, streljivo, minsko-eksplozivna sredstva..., ambalaža s ostacima pesticida i herbicida i tko zna čega sve ne.
A sve to događa se zato što smo, gledajući nas kao cjelinu, veliki licemjeri. Danas se zgražamo nad spoznajom o zagađenosti Like, a istodobno nam je teško razvrstavati vlastiti komunalni otpad. Što je još gore, lakše nam je ono što smo sami proizveli odbaciti u prirodu nego se potruditi i, primjerice, električne kućanske aparate odvesti u reciklažna dvorišta, koja su danas izgrađena u gotovo svim gradovima i općinama
To smo mi. Građani bez ekološke svijesti. Ne svi, ali jest veliki, veliki broj. Veliki broj nas smo Šinceki. On je za odlaganje opasnog otpada uzeo nemali novac. Mi to i dalje radimo, svakodnevno, samo za razliku od Šinceka besplatno. S tim da će u konačnici sve doći na naplatu. Ako neće odmah i nama, hoće sigurno našim potomcima. •
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....