Život uz scehengensku granicu Hrvatske i BiH na vrgorskom području sve je samo ne jednostavan i lak za rijetke preostale stanovnike, ali i za njihovu djecu, rodbinu i prijatelje koji ih dođu posjećivati.
Brojni primjeri svakodnevno se mogu pronaći od Žlibine i Mijaca, preko Kašča, do Podprologa. Naša priča dolazi iz Kašča, sela koje je tadašnja država podijelila na Gornje Kašče koje administrativno pripada Gradu Vrgorcu i Donje Kašče koje je dio Općine Ljubuški (BiH).
U oba sela stalno živi ukupno pedesetak stanovnika, a nekad ih je bilo više od 250. Škrta zemlja i kamen jednostavno nisu ostavljali puno izbora, pa su se mještani iseljavali na područja od Slavonije, pa do Pelješca, Makarske, Splita, Metkovića i Ploča, a oni hrabriji i odvažniji sreću su tražili od Australije do Njemačke.
Gotovo da nema kuće u kojoj nije netko bio na "baušteli" u Njemačkoj, od tako zarađenog novca su se gradile kuće, školovala djeca, kupovala zemljišta u mjestu i poljima. Osamostaljivanjem Hrvatske, mnogi su se ponadali da će njihovoj agoniji doći kraj.
Međutim, priča se vratila na početak, odnosno na vremena prije šezdesetak godina, kad su mnogi trbuhom za kruhom bježali u bijeli svijet, ali umjesto djedova i očeva na put prema Njemačkoj krenula su njihova djeca i unuci. Većina njih na pogranično područje BiH iz kojeg vuku korijene dolazi za Božić ili Uskrs, no do svojih kuća ne mogu cestom iz dijela mjesta koje pripada Hrvatskoj, a koju su njihovi stari gradili ručno preko Kašča.
Riječ je o građanima koji nemaju pograničnu propusnicu nego se moraju voziti do tridesetak kilometara udaljenoga graničnog prijelaza u Orahu kod Vrgorca. Slična je sudbina i onih Kaščana koji su se iselili u veće dalmatinske sredine, a žele posjetiti svoja imanja, obići posljednja počivališta svojih najmilijih i pokušati nešto raditi na zemlji.
Njihova agonija počela je 2013. godine s ulaskom Hrvatske u EU i uvođenja "zlatnog papirića" ili pogranične propusnice, pri čemu je u sporazumu između Hrvatske i BiH za izdavanje tog dokumenta ključno bilo prijavljeno prebivalište u pograničnoj zoni najmanje godinu dana, a ne posjedovanje nekretnine uz granicu, što su mnogi tražili.
Naravno, u cijeloj priči, kao u dosta dotadašnjih navrata, birokrati nisu poslušali glas naroda. Nažalost, zbog toga su gotovo svi napustili svoja imanja sa suprotne strane granice, kako Dalmatinci u Hercegovini, tako i Hercegovci u Dalmaciji.
Građani naprosto nisu mogli izaći na kraj s pripadnicima MUP-a koji su im sugerirali da ne mogu voziti grožđe, kapulu, krumpire, luk... od svoje njive udaljene stotinjak metara od kuće nego da moraju ići na granični prijelaz Nova Sela, udaljen oko 60 kilometara i smješten u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, koja ima fiosanitarnu službu za pregled takve robe.
Međutim, tu nije kraj agonije stanovnika s obiju strana "željezne zavjese", jer granica je kao nikada do sada podijelila Kašče, preostali stanovnici koji žele otići susjedima s druge stranice granice na sprovod ili na misu tijekom proslave blagdana sv. Ivana, odnosno sv. Ante, u slučaju neposjedovanja pogranične propusnice su izloženi kaznama za ilegalan prijelaz državne granice.
Riječ je o iznosima koji se kreću od nešto manje od 300 eura do 1300 eura ili izlasku pred suca za prekršaje u Metkoviću i Pločama, odnosno u Ljubuškom, pa koliku kaznu "odreže". Dobar dio mještana još ne može doći do propusnice zbog nesređenih zemljišnih knjiga, jer se vlasništvo nad nekretninama, koje je drugi uvjet za dobivanje propusnice, često vodi na (pra)djedovima, rođacima, pokojnicima...
Uzduž granice postavljeno je i na desetke šumskih kamera koje su povezane s policijskim postajama, a nekada se područje snima i dronom koji je Postaja granične policije Vrgorac dobila u borbi protiv ilegalnih migranata. Dobar dio građana zbog svega spomenutog ne želi istupati u javnost svojim imenima, jer su svjesni da bi im to dodatno zakompliciralo život.
- Kome je sad bilo potrebno da zatrpa stari put između Donjeg i Gornjeg Kašča, preko Bučela, kamenim gromadama teškima po nekoliko stotina kilograma. Imaju video nadzor, tu im je i rampa, a oni su odlučili srušti čovjeku suhozid kako bi to nabacali na put.
Taj put su naši stari gradili ručno od 1962. do 1965 godine, udarili su stotine dnevnica na njemu s mašklinima i polugama. Indicije upućuju da su to obavile službene osobe, neki tvrde da su ih vidjeli i snimili.
Ako to ne vrate u prvobitno stanje, tražit ćemo njihovo sankcioniranje - kažu mještani koji žive uz granicu.
Kontaktirali smo Policijsku upravu splitsko-dalmatinsku s pitanjem jesu li to napravili njihovi službenici koji svakodnevno s Državnom graničnom službom BiH obilaze taj dio "međe" između Hrvatske i BiH. No, oni su nas uputili na drugu stranu.
- Put koji navodite nalazi se na području BiH, te vas upućujemo da se za više informacija obratite nadležnim tijelima spomenute države - kratko su nam kazali u splitskoj policiji.