StoryEditor
SplitPAMTI SRETNE DANE

Marijan Žuvić, novinar koji je Slobodnoj darovao pomorstvo: Počelo je s otrgnutom bovom u Gradskoj luci. U mojoj arhivi je 1870 brodova, to nitko nema

Piše Miomir Štrbac
29. lipnja 2020. - 11:28
Gradska rubrika 1973. (slijeva) - Jadranka Samokovlija-Dragičević, Marijan Žuvić, Dragan Bulatović, Zdravko Reić, Željko Čizmić, Ivica Flesch, Damir Klarić, Ilija Maršić, Zoran Ercegprivatni album

U svojoj 77 godina dugoj povijesti, što je cijeli jedan ljudski vijek, Slobodna Dalmacija iznjedrila je i stvorila mnoga novinarska imena koja su potom desetljećima stvarala i obilježavala nju. Njihov snažni i prepoznatljivi autorski pečat davali su joj posebnost i osobnost koju su čitatelji voljeli i cijenili. Jedan od takvih autora nedvojbeno je i Marijan Žuvić, novinar koji je Slobodnoj Dalmaciji darovao svoju veliku ljubav prema moru, brodovima i pomorstvu.

Njegovo pero ispisalo je tisuće tekstova čiji su glavni protagonisti bili brodovi i pomorci. Fascinacija njima, uz Marijanovu sklonost prikupljanju i sistematiziranju podataka, na koncu je rezultirala i najbogatijom arhivom o brodovima koji su plovili našim Jadranom. Iako je već par godina u mirovini, Marijanovo pero i dalje plovi morima pišući jedinstvenu kolumnu 'Brodovi i sudbine' za naš magazin Otvoreno more. Naravno da je i prvo pitanje koje smo mu postavili moralo biti tim kompasom određeno.
 

- Jesu li i tvoji novinarski počeci bili vezani uz brodove i modre teme?

Jesu, to je bilo gotovo sudbinski. Moj prvi novinarski tekst objavljen je u svibnju 1968. godine u pomorskoj rubrici 'Slobodne Dalmacije', a tada sam imao nepunih 17 godina. Iduće godine sam cijelo ljeto nosio gajbe u poduzeću 'Vino-duhan-voće' iz Imotskoga kako bih skupio novac za kupnju pisaćeg stroja 'Remington'.

A čim su mi počeli stizati prvi honorari, postao sam pretplatnik tada najuglednijih svjetskih pomorskih časopisa 'The Motor Ship' i 'Shipping & Shipbuilding Record'. Najmlađi kojeg su imali. Nedugo zatim, postao sam i jedan od najmlađih suradnika Pomorske enciklopedije. To je jednostavno bilo u meni.
 

- Bila je još jedna osobina, stavljena u naslov velikog intervjua koji je s tobom napravio Viktor Ivančić 1992., kada si kao prvi dobio Veliki grb Ministarstva pomorstva Republike Hrvatske?

Smijeh. Da, naslov je glasio 'Novinarstvo kao plovidba pod engleskom zastavom', jer moj je novinarski moto uvijek bio - biti hladan kao Englez, ne unositi previše emocija u krute činjenice. Možda je to stara novinarska škola, ali jednostavno sam volio točnost, preciznost, činjenicu.
 

- Jesi li još uvijek Englez?

Novinarstvo je doživjelo tektonske poremećaje, a ja sam ostao isti. Jedan od mnogih inozemnih pomorskih znalaca, s kojim sam redovito na mailu, nedavno mi je poručio da sam ja 'the last man standing'. Ne znam koliko je to dobro, kad znaš da iza tebe nema nikoga, da te nitko ne slijedi. Pomorsko novinarstvo u Hrvatskoj više ne postoji. Nešto se piše, ali nema specijaliziranih novinara, da ne govorimo o mogućim opinion makerima. Pa i ja sam morao otići iz 'Slobodne' 2006. godine u Agenciju za obalni linijski pomorski promet da bih ostao dovoljno blizu moru i brodovima.
 

- Vratimo se na početke, na taj prvi tekst iz 1968., odakle ta zaokupljenost morem?

Sad bi bilo najlakše reći da je to genetski, da sam ja iz Milne na Braču, da sam na nonota Marijana, na oca Franu, a sad mi je i sin Frane časnik palube. Nono je bio ribar i težak, mlad je otišao u Argentinu i nikad se nije vratio. Cijeli je život navigava na Parani. Kao mladić je s milnarskim leutima išao u ribolov na Palagružu, na jedra i vesla.
To nitko ne spominje, nego se zna samo za Komižane i njihovu falkušu i rotu palagruzonu. Šta nisu išli iz Milne, rekao bi moj pokojni otac. On je bio vrsni kalafat, ali su ga vjetrovi rata odnijeli na druge rute.
 

- Dakle genetika?

Svakako da, ali ta je moja ne zaokupljenost, nego zaluđenost morem i brodovima, jača od toga. Ja sam želio ploviti, ništa drugo me nije zanimalo. I trebam se upisati u Pomorsku školu, odlikaš iz 'Vlade Bagata', a oni kažu da ne mogu, zdravstveni problemi. Tada mi se srušio svijet. Mnogo kasnije rekao mi je školski kolega kapetan Ivan Jelavić-Šako: - Što znaš, možda bi bio najgori kapetan na Jadranu!


 

- I za tebe i za 'Slobodnu' bio je ključan početak sedamdesetih godina prošlog stoljeća?

Upravo tako. Slobodna je tada bila u velikome usponu, naklada je rasla, trebalo je mnogo novih, mladih ljudi... Gradska rubrika bila je srce novine. Nije se u Splitu moglo nešto dogoditi, a da to novinari ne znaju. Jako mnogo ljudi je dolazilo, pa i vrlo brzo odlazilo. Ritam je davao urednik Zdravko Reić, postrojavao nas je ujutro kao vojnike, pjevala se himna: Gdje grmi i gdje praska, tu je uvijek prva Gradska. Nije to bilo lako, ali tko je prošao školu Gradske postao je dobar novinar. Ivica Flesch, Davor Martić, Slobodan Paparella, Zoran Erceg... Tko bi sve pobrojio.

Radilo se od jutra do sutra. Nakon gradske slijedilo je noćno dežurstvo u tiskari kod legendarnoga Šace, Uroša Šakića.
Novinari su bili blisko vezani s meterima, slovoslagarima, ljudima iz fotosloga, tipkačicama na kompjutorskome unosu. Toliko divnih ljudi, ne usudim se spomenuti njih dvoje-troje, a preskočiti sve druge. Kad bi se list složio, zajedno bi išli do Opskrbnog centra kod kazališta, koji je radio 24 sata, kupili kruha, salame i piva, pa otišli na Rivu, pojeli i popili, pa se vratili u 'Slobodnu', uzeli novine i išli doma. Danas je to teško i povjerovati, a kamo li shvatiti.
 

- Čuo sam da su tvoje pomorske teme počele s nekom bovom?

Ha,ha to je bila legendarna bova! More je u Gradskoj luci otrglo neku bovu i odnijelo je u lučicu Labuda. I ja sam o toj bovi napisao priču. Svidjela se Reji, svidjela se čitateljima. I ja sam tu bovu pratio dok je nisu vratili gdje je bila. Ali, zezanje kolega nije još dugo prestalo.
 

image
Genetski kod - nono Marijan mlad je otišao u Argentinu i cijeli život navigava na Parani

- Kakvi su u to vrijeme bili odnosi u redakciji, kolege, urednici, glavni urednici?

Neponovljivo. Sa svim dobrim i lošim stranama. Kako idu godine ljudi zaboravljaju, pa imam jednu posebnu fasciklu koja se zove 'Ultima partenca', gdje su još živi ti kolege i prijatelji kojih nema.

Teško je govoriti tko je od urednika i kolega bio dobar, loš ili zao. To je krajnje osobno poimanje. Promijenio sam toliko urednika, bio i sam urednik toliko rubrika, bio pomoćnik glavnih urednika. Toliko sjećanja, da sam o svemu tome odabrao krilaticu 'pamtim samo sretne dane'. Jer sjećanja na neke ljude i događaje i danas su tako tjeskobna. Ako moram birati najbolje, na prvome je mjestu neprikosnoveni Joško Kulušić. Pa Joško Frančeski. Bronca bi pripala Mirku Prelasu.

Odnosili smo se prema njima sa strahopoštovanjem. Stajali smo mirno i pred tajnicom gospođom Milevom Dominis. Ali i pred starijim kolegama kao što su bili Marko Damić, Miro Jajčanin, Bruno Tomić, Ivo Marasović, Vojko Mirković... Miljenko Smoje rijetko je dolazio u redakciju, ali kad bi došao to je bio doživljaj.
 

- Tih je godina nastajala i tvoja slavna arhiva?

Zapravo su nastajale dvije arhive, jedna kao osnova za što bolji novinarski rad, a druga kao građa za povijest brodarstva na Jadranu. Za prvu uzor mi je bio legendarni Ive Mihovilović. On je svaki dan čitao pet-šest novina i izrezivao tekstove. I ja sam počeo isto raditi, imao sam golemu dokumentaciju o svemu vezanom uz more.

Druga arhiva stvara se i danas. Ona sadrži kompletne podatke o 1870 brodova koji su plovili našom obalom Jadrana od 1921. do danas. Ništa slično nigdje ne postoji. I za tu arhivu znaju širom svijeta. Tako rado je dijelim sa svima koji vole more i brodove.

image
Na zadatku na nasukanom brodu Aristoteles u Korčulanskom kanalu 1979.
Arhiva Slobodne Dalmacije

 

- Zahvaljujući toj arhivi napisao si povijesti mnogih naših brodara?

To je bio golemi trud i na te sam knjige posebno ponosan. One su rađene po strogim pravilima 'World Ship Society', brod se prati od kolijevke do groba. To je trajna vrijednost, to je moj doprinos hrvatskoj pomorskoj baštini.
 

- Taj ti je trud donio i mnoge nagrade?

Uistinu jest. To su priznanja i kolega i struke, svako drago na svoj način. Velika plaketa Ministarstva pomorstva, pa Zlatno pero Društva novinara Hrvatske, pa nagrada 'Miljenko Smoje', pa Plavo pero, pa nagrada Dobro more... No, osobno mi je najdraže priznanje Slobodana Štambuka, biskupa bračko-hvarsko-viškoga. Kad se moja kćer Božena krizmala u Milni, naš župnik don Ivica Eterović kaže biskupu: - A ovo vam je novinar Marijan Žuvić. A biskup Štambuk poskoči: - Što ćeš ti meni govoriti o novinaru Žuviću. Ja imam sačuvane sve njegove tekstove!
 

- Je li bilo i teških trenutka?

Još koliko! Težiti istini nije uvijek poželjno ni pohvalno. Ja sam postao poznat i izvan Jadrana pišući o pomorskim nesrećama. A, nažalost, bilo ih mnogo. Yaga, Makarska, Dunav, Kaprije, July Star... O tragediji Dunava imao sam najtočnije podatke izravno iz Japana, no Jugolinija je u javnosti stvarala posve drugu sliku. I onda su me proglasili 'grobarom naših pomoraca'.
 

- Pisao si i o brodogradnji, no mnogima se nisu sviđale činjenice koje si iznosio?

Jedino što sam iz svoje arhive bacio u stari papir jest dokumentacija o brodogradnji. Nekoliko kutija! Ionako sam prestao pisati o tome još 1998. godine, jer to više nije imalo nikakvoga smisla. Koliko je milijardi dolara bačeno u vjetar nikad nećemo znati. A zapravo je sve bilo jasno još 1994. kad je vlada Nikice Valentića naručila od njemačke tvrtke Rödl & Partner dubinsku analizu hrvatske brodogradnje.

Platili su je pet milijuna maraka, no Nijemci su zaslužili svaki pfening. To je bila slika apokalipse! Katastrofalno niska proizvodnost rada, efektivni radni sati, rokovi isporuke, omjer broja radnika i činovnika. I čim su odgovorni pročitali analizu, zagubili su je u najdubljoj ladici…

#MARIJAN ŽUVIĆ#SLOBODNA DALMACIJA ROĐENDAN#POMORSTVO

Izdvojeno

29. lipanj 2020 11:30