Dobrovoljno vatrogasno društvo Split, najstarije u Dalmaciji, napunilo je 140 godina svog postojanja. Osnovali su ga splitski intelektualci, a bilo je otvoreno za sve.
Društvo nije nastalo samo zbog gašenja požara, nego je imalo i političku ulogu koja je bila usmjerena na borbu za rješavanje nacionalnog pitanja u burnim vremenima kada ni hrvatski jezik nije bio službeni.
U Splitu je tada živjelo četrnaest tisuća petsto stanovnika, a narodni pokret uzimao je maha. Dalmacija je bila administrativno odvojena od sjeverne Hrvatske.
Split je bio politički podijeljen na autonomaše i narodnjake. Prvi su htjeli da Dalmacija bude samostalna jedinica, a drugi su htjeli političku i kulturnu vezu sa sjeverom Hrvatske i ostalim južnoslavenskim narodima.
Budući da je podržavala čuvanje osobne i državne imovine, Monarhija je podržavala i osnivanje vatrogasnih društava. S druge strane bila je protiv njihovog političkog djelovanja.
Vatrogasna su društva u početku nastajala stihijski, a statute su sastavljali po uzoru na one iz većih europskih gradova. Splićani su tada odlazili na studije u Europu, a ondje su se, uz određena zvanja, učile i najmodernije mjere gašenja vatre. Kako su se tada studenti mahom vraćali u Split, tako su donosili i nove spoznaje.
Rođaci Luka Karaman i Ante Bezić, prvi iz Graza, a drugi iz Beča. Jedno su vrijeme obojica studirali u Grazu gdje su završili i najmoderniji tečaj vatrogašenja i položili potrebne ispite. Anti Beziću je to kasnije donijelo priliku raditi na projektu zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, koja ove godine navršava 130. obljetnicu od otvaranja.
Bilo je posla za sve
Ideju Karamana i Bezića o osnivanju Dobrovoljnog vatrogasnog društva prihvatili su još neki intelektualci jer su kroz takvo Društvo vidjeli priliku za promicanje hrvatske misli i općenito angažman oko rješavanja hrvatskog pitanja. Naravno, u Društvo su bili dobro došli i radnici i obrtnici, drugim riječima svi zainteresirani.
Autonomaši su im to predbacivali, međutim oni su isticali da je ponos biti član jedne družine kao što je vatrogasna i za one koji se bave knjigom i za one koji se bave čekićem ili blanjom.
U Društvu je bilo posla za sve, ali brojčano su prevladavali zanatlije (postolari, konopari, drvodjelci) kao fizički jači i po godinama mlađi. Težaka nije bilo jer su radili u poljima i nisu se mogli na zvuk uzbune brzo stvoriti gdje je trebalo.
Napisan je pravilnik Društva na hrvatskom jeziku kojeg je prihvatilo općinsko namjesništvo.
Knjižicu za pravilnik, pod naslovom Dobrovoljačko Vatrogasno Družtvo Split, dizajnirao je sam Bezić, a tiskara Ante Zanonnija napravila je dva primjerka 1883. godine.
Karaman i Bezić zajedno su s privremenim Upravnim odborom skupljali članove i tražili prostor za djelovanje.
Prva skupština društva održana je 17. lipnja 1883. godine kada je izabran i Upravni odbor na čelu s predsjednikom Lukom Karamanom i dopredsjednikom Antom Bezićem. Marko Jakaša bio je perovođa ili zapisničar, Mihail Tartaglia blagajnik, a peti član bio je Stipan Kolombatović. Upis Društva izvršen je u Zadru, odlukom Carskog kraljevskog namjesništva 19. lipnja 1883. godine s naznačenom svrhom djelovanja: Braniti život i imanje splitskih stanovnika i okolice.
Istog dana, 19. lipnja, upisano je još trideset devet članova koji su tim činom ušli u prvi krug osnivača, ali se većina kratko zadržala u Društvu. Svi su bili upisani u Imenicu spljetskih dobrovoljnih vatrogaša ili takozvanu Zlatnu knjigu koja je bila tiskana u Splitu u knjigoveznici Frane Dittla na Gospodskom trgu, današnjoj Pjaci. Kada se ona popunila, članove se od 1937. godine nastavilo upisivati u novu, takozvanu Matičnu knjigu.
Držali se pravilnika
U njoj su posljednji članovi bili upisani 6. veljače 1960. godine.
U prvim knjigama nalazi se dosta podataka vezanih za svakog člana. Podaci su se upisivali u rubriku Opaske iz čega se vidi koliko se Društvo držalo svog pravilnika.
Strogo su se poštivale hijerarhija i disciplina, pisale su se i pohvale, a svaki se neposluh kažnjavao. Tako je na primjer Ivan Pilić, postolar, bio isključen iz čete zbog uvrijeda nanešenih zapovjedniku. Marin Vrdoljak, postolar, bio je isključen zbog nemara, a Sebastijan Kuštre, trgovac, što je s reda starijem odgovorio. Marin Mandić, zidar, bio je isključen jer nije prisustvovao procesiji svetog Duje.
Moralne osobine članova također su bile vrlo važne. Drvodjelac Ivan Brajević upisan je kao marljiv i revan, ali je ipak bio isključen 1901. godine radi svojeg slabog ponašanja u privatnom životu. Ivan Baldasar, također drvodjelac, isključen je odlukom uprave 29. siječnja 1907. godine zbog neuljudnog ponašanja prigodom društvenog plesa.
Isto tako izražavala se zahvalnost uzornim članovima.
Primjer je Josip Jelaska, kovač, koji je bio odlikovan zlatnom kolajnom za gradjanske zasluge po Njegovom Veličanstvu Kralju Aleksandru te mu svečano predana u općinskom domu 8. II 1925. Zlatnu medalju za građanske zasluge dobio je Petar Mitrović 1930. godine. Marin Tudor, nosilac najvećeg broja odlikovanja, dobio je Jugoslavensku krunu V. reda 1932. godine, medaljon za zasluge Vatrogasne zajednice Savske banovine 1933. godine te zlatnu medalju za zasluge u vatrogastvu 1953. godine. Ivan Jelaska dobio je srebrnu medalju za građanske zasluge 1937. godine. Martin Tomić odlikovan je Ordenom svetog Save V. stepena 1938. godine. Vlade Trumbić dobio je Vatrogasnu zvijezdu II. Stepena, a ing. Petar Senjanović plaketu Saveza DVD-a Hrvatske.2
Društvo je o svom trošku organiziralo sprovode za svoje članove. Svojim inicijatorima Anti Beziću i Luki Karamanu čak su podigli grobnicu na Sustipanu.
Prvi je umro Bezić 1906. godine. Općina je dala zemljište, a Čulić je sazidao grob. Aržić je napravio željeznu ogradu, dok su građani pomogli svojim prilozima. U istu grobnicu položen je i Luka Karaman 1930. godine. Grobnica je uklonjena šezdesetih godina 20. stoljeća kada se groblje selilo sa Sustipana na Lovrinac. Kamena ploča na kojoj je pisalo profesor Ante Bezić kapetan vatrogasaca *14.VI 1849 + 2.VII 1906. i obitelj nalazi se uz njegovu bistu na zgradi Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Starčevićevoj ulici na Lovretu.
Prvi vatrogasac kojeg je Društvo pokopalo bio je zidar Šimun Paić koji je dao život poginuvši u borbi s talijanašima 1884. godine, u dobi od trideset jedne godine.
I penjanje i vježbanje
Tada je zapisano: Ovo je prvi put da je četa imala svoga druga ukopati. Malo radi toga a malo radi nemile pokojnikove smrti bilo mu je čudo naroda na sprovodu čak do grobišta. Bio je pokojni vrijedan, dobar i vesel drug.
Društvo poput ovog trebalo je i svoj prostor za djelovanje. Dobili su na korištenje dvorište kuće Brajnović u današnjoj Sinjskoj ulici koja je izgrađena prema projektu Ante Bezića. Građani su davali svoje priloge, a već iduće godine Društvo je od općine dobilo sprave za vježbanje.
U Pučkom listu izašao je, 1894. godine, članak pod naslovom Novo vatrogasno vižbalište u kojem je pisalo:
Iza kuće kotarskog poglavarstva uz Karamanovu baštu na obćinskom tlu naše valjano vatrogasno društvo podiglo je od drveta kulu na visinu od 15 metara na četri tavana. To će se vatrogasna momčad penjati i vižbati sa svim spravam. Čast neka je kapetanu Beziću, koji dokučitim okom znao i ovoj potribi društva višto doskočiti!
Talijanašima je bilo jasno da se kroz Društvo provlači i borba narodnjaka za hrvatski jezik, kulturu i razvoj hrvatske svijesti pa su ih nastojali ometati na sve načine. Suprotstavljanja nisu bila samo verbalna, već je dolazilo i do fizičkih obračuna. Te su situacije ostale u sjećanju mom djedu, Mirku Beziću, koji je pričao kako bi njegov otac Ante znao reći majci: Antonjeta, vodi dicu doma. To je ukazivalo na očekivanje nereda zbog čega je trebalo skloniti djecu.
Obračuni između dviju suparničkih strana ponekad su započinjali malim dišpetima. Tako bi, prema pričama moga djeda, kad bi na rivi svirala talijanska limena glazba, svi došli i ćućali limune da ovima dolazi voda na usta i da im je teško svirati. Kada bi glazba više pljucala, a manje svirala, ostavljali su se instrumenti i započelo bi šaketanje.
Hrvatska misao u Splitu se razbuktavala. Tako su 1898. godine na blagdan Duhova u kazalištu svečano blagoslovljena tri hrvatska barjaka: sokolaški, dobrovoljnih gasilaca i Hrvatske radničke zadruge.
Vatrogasni barjak izvezla je splitska vezilja Dujka Ozretić Milovac, porijeklom iz Starog Grada na Hvaru.
Spašavanje spreme
U prepunom kazalištu na svečanosti blagoslova zapjevala se Lijepa naša domovino, a svaka zastava imala je svog kuma. Kum vatrogasne zastave bio je dr. Gajo F. Bulat, predsjednik Dalmatinskog sabora. Zastavu su, kao i ostale, odnijeli u crkvu na
blagoslov don Mati Dvorniku, a gospodin Bezić, kapetan gasilaca uze u desnicu gasilačku zastavu te tu pod otvorenim nebom pred više tisuća naroda predade je barjaktaru uz nekoliko veoma zgodnih i rodoljubnih rieči.3
Kako je teško bilo boriti se s vatrom vidi se iz članka koji je izašao u listu Željeznica, urednika Dujma Mikačića, 2. veljače 1901. godine. U članku je pisalo:
Ko ima pojma kako su strpane stare kućerine na Dosudu u jugozapadnome dijelu Dioklecijanove palače, gdje su baš jednom bile carske odaje, taj samo može razumjeti što su naši vrijedni vatrogasci učinili u kući kanonika Jelića, gdje je i škola muzikalnoga društva Zvonimira.
Bez prostora i zgode za rad vatrogasci su osamili jako razmahani požar, na jedno mjesto prizemlja, prvoga i drugoga tavana, sa svim da je to mjesto bilo razdijeljeno od ostalih prostorija u stanovima samim drvenim ošitima. A vatra je bila tako žestoka, da je sukljala na sve strane i uništila sve što se je nalazilo osobito na prvom tavanu u dotičnomu pomješću. Tu je bila sprema muzikalnog društva Zvonimira.
Ne samo iz Jelićeve, nego iz sviju okolnih kuća, koje su jedna uz drugu, svijet je na pola go u sred noći bježao. I neki su građani priskočili u pomoć vatrogascima, među kojima u prvom redu spominjemo upravitelja kotarskog poglavarstva pl. Pichlera. On je svojim rukama iznosio iz prizemnoga skladišta, gdje je bila vatra, sanduke poljarice F. Maknić i spasio više toga bijednoj ženi, kojoj ništa nije osigurano. Zvonimirove su stvari osigurane.
