StoryEditor
SplitLJUDI, CIJEPITE SE!

Reporterka ‘Slobodne‘ na Križinama, među najteže oboljelima: ‘Ne daj Bože neprijatelju, vidite me na šta san spa‘. Pogledajte potresne fotografije

13. siječnja 2021. - 22:10
Zoran Herceg i Denis SvalinaAnte Čizmić/Cropix

Ova priča potpomognuta je bilješkama iz kontaminiranog novinarskog bloka.

Doista, jedan takav, u osnovi primitivan alat, nemoguće je dezinficirati; moguće ga je jedino prozračiti na buri, te potom baciti negdje gdje nitko neće posegnuti za njim.

image
Vinko Vrcan
Ante Čizmić/Cropix

Taj blok prošao je, naime, jedini nezaštićen (skupa s kemijskom olovkom) kroz COVID odjel bolnice na Križinama u Splitu, one u kojoj su zbrinuti pacijenti iz cijele županije; najteži slučajevi na Jedinici intenzivnog liječenja na najnižoj etaži bivše Infektologije, a "sretnici među nesretnicima", oni s većim izgledima za preživljavanje naime, na katovima poviše njih. Tamo većina može čak i samostalno disati...

image
Jadranka Bojanić
Ante Čizmić/Cropix

Splitska je bolnica za oboljele od korone, one kojima treba hospitalizacija dakle, sastavljena od tri prenamijenjene jedinice, te dopunjena brojnim kontejnerima, onima nalik smještajnim kućicama u Petrinji, u kojima se pak obavlja izolirana dijagnostika za osobe koje djeluju kao "opasnije" za okolinu od mogućih pozitivnih pacijenata. Njima se samo uzme bris u otvorenom kontejneru također u krugu bolnice na Križinama. Prizori su to koji uistinu moraju razuvjeriti svakog skeptika koji još uvijek nije siguran "ima li te korone ili nema".

Mihaela Pfeifer

Prizor koji ostavlja najpotresniji dojam jest onaj prvi koji smo ugledali na glavnom ulazu. Mrtvačka kola, otvorena, dvojica kršnih maskiranih grobara pripremaju tri lijesa; jedan od njih, metalni, postat će posljednje počivalište osobe koja je preminula pozitivna na novi koronavirus.

image
Željana Jerković
Ante Čizmić/Cropix

Nažalost, grobari imaju pune ruke posla na Križinama ovih dana. Netko tvrdoglav i opet će reći da je prirodno da dio ljudi koji uopće dođu u bolnicu, umre. Da, ali osoblje na Križinama, konkretno medicinske sestre i tehničari, predvođeni glavnom sestrom Zaraznog odjela Mihaelom Pfeifer, znaju neumitnu činjenicu: otkad Križine postoje, nikad nije bilo toliko zauzetih respiratora. To ne može biti ni "fejk", ni koincidencija.

Valja odmah reći da je zapravo mukotrpan sam početak smjene na COVID odjelu bilo kome od zaposlenika. To uključuje naporna presvlačenja u izolaciji, dezinficiranje ruku do pucanja kože, a sam boravak u "astronautskom odijelu" limitiran je na najviše četiri sata. Ne samo zbog osjećaja klaustrofobije i tjelesnog napora, nego zato što oko tri-četiri sata nepropusne membrane jamče sigurnost, toliko "rade". Poslije toga, u zraku zasićenom virusom (svim prozračivanjima unatoč!), zdrav čovjek je izloženiji, maska uz kisik može kroz vizir propustiti i nevidljivu pogibelj...

image
Ante Čizmić/Cropix

Na Jedinici intenzivnog liječenja većinom su ljudi starije životne dobi; neki dišu isključivo uz pomoć respiratora, s njima se ne može razgovarati. Viši medicinski tehničar Igor Stojić od pojave korone do danas, nažalost, nagledao se ljudi koji više nisu samostalno udahnuli... Među njima bio je i mladić u tridesetima kao jedan od najmlađih.

Tu se možemo nadovezati na primjedbu predstojnika Klinike za infektologiju, profesora dr. Ive Ivića, koji je vlastitim primjerom ukazao na nužnost cijepljenja.

– Kad bi odaziv ljudi bio masovan, mi bismo za mjesec dana mogli početi normalno živjeti! Eto, prvi bi ugostitelji, koji možda trpe najveće ekonomske štete zbog nemogućnosti poslovanja, trebali biti zainteresirani za cijepljenje, odnosno ukazati na važnost korištenja oružja koje imamo u borbi protiv virusa, a to je cjepivo. Jedino ćemo što većim odazivom relativno brzo postići cilj – smatra liječnik.

Bol u vratu...

Kamo sreće da se mogla pravodobno cijepiti Željana Jerković, 57-godišnja djelatnica civilnog sektora u trogirskoj policijskoj postaji. Željana je na JIL-u spojena na tzv. high-flow uređaj za visoki protok zraka, što je nešto blaža verzija respiratora.

– Osjećala sam bol u vratu, fibra nije padala ispod 39, boli i grlo... To je bio početak, dok nisam došla ovde. Iz Trogira na Križine. Tek onda sam se stvarno prepala – sažima Željana svoje mučno iskustvo i poručuje:

– Cijepite se!

Željana je nepušač, kao i Denis Svalina (54), Sinjanin kojega zatječemo već solidno oporavljenog u Stacionaru. No, čim je do bolnice uopće došao, jasno je da nije šala.

image
Denis Svalina
Ante Čizmić/Cropix

– Sedamnaest dana sam proveo ovdje. Počelo je s jakim napadima kašlja, fibrom 39-40, nikako je spustit, i tako sedam dana najprije kućne drame. Ali prava drama nastupa nakon toga; oba plućna krila upaljena, fali zraka, ludim. I tako sam doša u bolnicu, spojilo me na 14 litara kisika, to je korak do respiratora, ma nešto stravično! Došlo mi je da zadnjim snagama pozovem moje doma i pozdravim se s njima. Mislija sam da je gotovo – potreseno će Svalina.

Ima i pohvale za osoblje COVID bolnice Križine.

– Svaka in čast, jesu ljudi, vrhunski su. A ja ću se pazit i cijepit dočin budem na spisku. Ljudi moji, ovo nije šala, čovik do mene je umra! Odvezli su ga na JIL i više se nije popeo gori – prisjeća se rekonvalescent Svalina.

Cimer mu u sobi zažareno povlađuje.

– Ko kaže da nema korone, triba ga udavit golin rukan! Vidite mene na šta san spa; u dvadeset dana izgubija san šesnaest kila – govori Zoran Herceg, 52-godišnji umirovljeni policijski službenik iz Makarske.

Otkriva nogu koja se, veli, nakon iskustva korone – prepolovila.

Trening živaca

– Bija san policajac, i branitelj, ali nešto ovako gadno još doživija nisam! Treći dvanajstoga me doma počeja oblivat hladan znoj, fibra 39,9, tako deset-dvanaest dana. Pijem antibiotik, ne pomaže. E, onda kad san pao u WC-u i nisan se uspija više pomaknit, bija je znak da je vrag odnija svaku šalu. Žena me u ležećem stanju dovezla u bolnicu! Falilo mi je kisika, mislija san: umrit ću. Dijabetičar san, skočio mi šećer, i neki se ugrušak stvorija, ostat će mi oštećenje pluća garant.

image
Ante Čizmić/Cropix

Tako vam je to s koronom: nekome ništa, a nekoga podere. Mene je poderalo. Ili, ono kad vam u noge uleti po loptu neko sleđa: nekome ništa, a nekome polomi obje noge. E, pa mene je i polomilo, i poderalo. Ženi nije bilo ništa. Mali, inače imam tri sina, na nogama je pregrmija koronu.

image
Ante Čizmić/Cropix

Nema pravila. Da oću li se cijepit? Odma ću se naručit! Da san zdrav ovde leža dvanaest dana bez televizije, gleda zid i sluša jauke, poludija bi. Neću više na Križine, iako osoblju svaka čast i hvala. Ovo je trening živaca, ka u vojsci, u marincima. Ovde ne možete iznajmit televiziju jer na Zarazno nema pristupa. Ali sve zlo u tome; čovik kad ne može disat shvati šta je najveća muka. Više se ne smin zatrčat, ni zapuvat. Ne daj Bože neprijatelju...

Više fotografija u našoj galeriji gore. 

JADRANKA BOJANIĆ: Doktorica je dala dražeje za kašalj, a muž mi je umro nakon tri dana...

U sobi broj 13 leži Splićanka Jadranka Bojanić, umirovljena knjigoveža u bivšoj Vojnoj tiskari, ima 68 godina, i koronu je – za razliku od svoga nesretnog supruga – preživjela.

– Mjesec dana sam sama u sobi. Da ste me vidjeli u kakvom stanju sam došla! Ni mrtva ni živa. Doktori su dali sve od sebe. Upala pluća i bronhija; satralo me, oštetilo mi pluća, kisik mi je bio kao na kapaljku. Kad se samo sjetim kako mi je doktorica isprva kao terapiju dala – dražeje za kašalj! Kako mi je bilo sve gore, a i mužu skupa sa mnom, opet sam je nazvala, a ona će meni: "A da nije koronica?" Onda mi je dala broj za testiranje, deset dana sam čekala red.

Muž i ja smo bili na koljenima, povraćali smo "i gori i doli", a onda smo tek ušli u bolnicu. Muž je umro nakon tri dana, bio je srčani bolesnik, srce mu je radilo samo 21 posto, prestalo je kucati. Ja sam se izvukla, ali možete li zamislit kako mi je teško bez muža?! Bili smo jako vezani, sami smo živjeli, sinovi su u inozemstvu. Nisam se s čovikom mogla ni pozdraviti – rasplakala se gospođa Bojanić.

Ipak, njezini "sinovi-sokolovi" doletjeli su k njoj u nevolji; inače žive u Kanadi, odnosno u Italiji.

– Ić ću sad kod sina i neviste u Italiju, žive s kćeri blizu Rima. Neko vrime ću bit s njima, da nisam sama, da mi bude lakše. Ako ikad bude – kazuje žena koju je korona učinila udovicom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

14. siječanj 2021 16:26