- Na TTTS dolazim jednom godišnje kupiti pome za šalšu, uvik u istog čovika. Uzeo sam tri gajbe, ukupno 35 kilograma, svaki po 1,20 eura. Supruga će sad kuhati, trajat će to pola dana.
Vruću šalšu potom ulije u tegle koje stavi u vodu, pa se one same vakumiraju - kaže nam u subotu ujutro šjor Veljko dok na prostor regionalne veletržnice Split vraća kolica na kojima je prenio gajbe do svog automobila, te nastavlja:
- Bude šalše za cilu godinu, 30-ak tegli. Jedemo je jednom tjedno, a ona ide i u toćeve, gulaš... Ponekad nekome poklonimo koju teglu, sad smo prijateljima dali dvije što su nam ostale od lani.
Na regionalnoj veletržnici Split još nam nekolicina kupaca govori skoro istu priču.
- Dolazim jednom do dva puta godišnje po pome i paprike. Uzeo sam 15 kilograma paprika i 60 kilograma poma. Spremamo ajvar, šalšu i sok od poma za radit juhu i stavljat u hranu - kaže nam gospodin Roberto s Visoke.
- Znači, supruga kuha? - pitamo ga.
Kuhamo zajedno
- Kuhamo zajedno, pa nije supruga magarac. Ja pečem paprike, posli mišam šalšu, a supruga je glavni kuhar.
I Mirko Prka, vitalni 83-godišnjak, također s Visoke, osim što je iskoristio priliku da javno kaže koliko voli svoju suprugu Nevenku s kojom je stigao na veletržnicu, kaže da tu dolaze samo jednom godišnje - po pome za šalšu. Uzeo je i veliku vreću krumpira.
- Prije smo povrće uzgajali u Vrgorcu, no onda su nas uhvatile godine. Sada na Visokoj imamo lipi vrt od 40 kvadrata u kojem za svoje potrebe uzgajamo samo salatu i imamo stablo limuna - pohvalio se.
Kako to obvezno biva s umirovljenicima, dotaknuo se i teme zdravlja:
- Prebolio sam rak pluća, probleme sa srcem, udese i rat. Sve što ne valja, to režem. Zbog toga sam fizički jak i to je moj recept vitalnosti.
Nekolicina trgovaca koje smo na TTTS-u zatekli u subotu ujutro kaže nam da počnu dolaziti nakon 1 sat iza ponoći i ostaju do 10 ili 11 sati. Redom nam govore da ove godine nema gužve na veletržnici, a prodano mjesto skupo plaćaju:
- Dan me košta 32 eura, još 80 eura moram dati za rezervaciju mjesta, a kartica za veletržnicu je 18 eura. Tako mjesečno plaćam 950 eura. Da bi kupci ušli na veletržnicu automobilom, i oni moraju platiti 70 centi. To je za penzionere puno. Zato im posudim kolica kojima nose gajbe do svojih vozila - kaže nam rođeni Kosovljanin s prebivalištem u Podstrani, koji na TTTS-u prodaje 42 godine.
Dućani i voćarnice
Prisjeća se vremena od 1994. godine kad, veli, na veletržnicu nisi mogao ući od gužve od 5 do 8 sati ujutro. Sada, dodaje, nema puno kupaca jer svi kupuju po trgovačkim centrima.
Od 4 do 7 sati ujutro, nastavlja, dolaze im kupci koji onda povrće s TTTS-a prodaju na pazaru i u malim dućanima i voćarnicama.
I onda oni kažu da je domaće, a opskrbili su se na TTTS-u? - pitamo jednog od trgovca, a on nam odgovara:
- Pa i je domaće. Evo, ove pome su iz Vrgorca. Prije par dana prodavao sam ih za 1,20-1,40 eura, a sad je 70 centi kilogram. Bolje prodati nego baciti. I krumpir je iz Vrgorca. Dinje su iz Zadra, a ovako dobre nećete naći ni u jednom trgovačkom centru. Iako je ovo veletržnica, tko hoće, može kupiti samo jednu dinju, 60 centi po kilogramu - kaže naš sugovornik i dodaje da je sva kamionska prodaja na veletržnici 100 posto domaća, a ona uvozna je po susjednim prodajnim boksovima.
Drugi trgovac nam kaže kako veletržnica gubi smisao kad je u trgovačkim centrima kupnja na malo jeftinija nego ovdje na veliko.
- Ali zato ovu kvalitetu krumpira, kapule... nećete naći u trgovačkim centrima - naglašava.
Nema ni novih trgovaca jer im se ne isplati, a za to je, dodaje, krivo gašenje poljoprivrednih zadruga.
Treći trgovac također nam govori kako (vele)tržnice gube smisao:
- Oni koji su radi preprodaje na pazaru ovdje kupovali 100 do 150 kilograma voća ili povrća sada uzimaju 15 do 20 kilograma. Pazar kao da odumire, a male trgovine su pred zatvaranjem zbog nedostatka radne snage.
S kombijem je po dvije kašete jabuka došao kupac iz Blizne Donje koji ima pokretnu trgovinu koja ide po selima kao što je npr. Ljubitovica.
- Otac ima pokretnu trgovinu od 1991. godine, a ja idem u nabavu. Sve je manje takve potrebe, no došli smo do toga da su neki stariji ljudi ovisni o nama jer u blizini nemaju obitelji koja bi im pomogla - za kraj će.
