Sto godina (zbog korone i jedna više) prošlo je od dana kad je i Split napokon dobio, kako se onda govorilo, luče-letriku, kao zadnji veliki dalmatinski grad.
I nije to bilo bez velikog otpora i još većeg straha, kao što je već običaj u ovome gradu: žarulje su se gasile šugamanima, bojali su se da ih ne ubije struja kad pada kiša, žalili su za crnim noćima, jer ta vanjska rasvjeta i koristi samo "kurbama i lupežima, a poštenoga čovika će ubit ka zeca!".
Ima puno sličnosti s današnjicom, recimo prema medicinskoj znanosti, pa će svaki splitski antivakser iz topa nabrojiti petero koji su isti čas umrli čim su se cijepili, ali ne zna nikog tko je preživio cjepivo...
Evo su Splićani nekim čudom preživjeli i tu vražju letriku - kad je 1920. konačno stigla, svašta su se pit...