Jedan podatak, nimalo neuobičajen, pomalo je promaknuo početkom tjedna u sportskim medijima. Naime, u ovom tjednu će se odigrati nokaut faza Lige prvaka mladih, bez hrvatskog predstavnika nakon dvije sezone zaredom u kojima je to bio Hajduk i prošle sezone stigao do finala. Osim što neće biti hrvatskih predstavnika među klubovima, neće ih biti ni među sucima.
Nokaut fazu će doduše suditi suci iz susjednih država poput Slovenije, Srbije i Sjeverne Makedonije, dok hrvatskih na toj listi nema. Nije ih bilo ni na listi nedavnog seminara za suce koji konkuriraju za Svjetsko prvenstvo 2026. godine. Bili su tu Irfan Peljto iz Srbije, Srđan Jovanović iz Srbije, kao i Slavko Vinčić iz Slovenije, a iz Hrvatske ponovno nikoga. Iako ta lista za svjetsko nije konačna povijest nas uči da hrvatski suci ne kotiraju dobro u najvišim svjetskim sudačkim krugovima, posebice ne za najveća nogometna natjecanja na kojima nijednom nije sudio hrvatski sudac.
Bez hrvatskih sudaca u glavnim ulogama prošle su utakmice nokaut faze europskih natjecanja odigrane u protekla dva tjedna, dok su prethodno navedena imena sudila susrete Lige prvaka. Bez i da posumnjate u poštenje hrvatskih nogometnih sudaca, racionalno ćete se zapitati kako je ovo moguće?
Hrvatski nogometaši cijenjeni su u svijetu, neka imena su među najboljima na elitnoj razini godinama, ostvaruju klupske rezultate u najjačim ligama svijeta, europskim i svjetskim natjecanjima. Na reprezentativnoj razini osvojili su tri medalje na svjetskim prvenstvima, dvije bronce i srebro, te drugo mjesto u Ligi nacija. Donedavno je Hrvatska imala i potpredsjednika UEFA-e, a ako baš hoćete tu su i rezultati Dinama u europskim natjecanjima, kao i niz još drugih parametara po kojima je hrvatski nogomet poznat u svijetu, ali ni u jednom od njih nema sudaca.
Učestalost koja baca sumnju
I ono što je najporaznije neće ih gotovo sigurno biti još duže vrijeme. Možemo razumjeti da se greške događaju, one su normalna pojava u nogometu, samo što misliti kad se javljaju u svakom kolu unazad nekoliko godina. Nije uopće više bitno radi li se tu o Hajduku, Dinamu, Rijeci, Osijeku, Istri 1961, Slaven Belupu, Varaždinu, Lokomotivi, Gorici, Rudešu ili bilo kojem drugom klubu koji vam je blizak ili simpatičan jer svi su u nekom trenutku bili oštećeni.
Bitno je da su te greške i više nego učestale da bi se u ijednoj ligi uopće toliko dugo tolerirale. Njihova učestalost baca s druge strane ozbiljnu sumnju na znanje, a onda čestitost i poštenje onih koji ih čine i onih koji ne čine ništa da se to promijeni. Sporne situacije događaju se u svakom kolu, ali Sudačka komisija ne analizira svaku, već periodično, a neka objašnjenja su neprihvatljiva, neopravdana i neutemeljena. Ista stvar je i sa snimkama iz VAR sobe koju su procurile u javnost početkom tjedna, a za HNS i Sudačku komisiju, koji se kunu da nisu ovisni jedno o drugom, jedino sporno u svemu je odakle su procurile. Sadržaj s druge strane im nije sporan i navode kako će podnijeti državnim tijelima prijavu da istraže kako su snimke završile u javnosti.
Postavlja se tako i pitanje, ako je sve u apsolutnom redu kako tvrdi Bruno Marić i ako nitko nije oštećen, tj. ako nema nikih problema, zašto onda te snimke nisu objavili svako kolo sami? Ako nemamo razloga sumnjati u njihovo znanje, a onda i u čestitost te poštenje možda ne bi imali problem da državne institucije istraže i njihov rad. Ovog puta detaljnije od afere ‘poštenog suđenja‘ nakon koje se za neke osuđenike našlo radno mjesto u HNS-u.
Po svemu racionalno gledište jednostavno daje perspektivu koja se ne poklapa s narativom onog koje nam serviraju suci i HNS. Objašnjenja i opravdanja za činjenje ili nečinjenje djeluju kao bacanje blata u oči, a onima kojima se već stvrdnulo na kapcima iracionalno je uopće ukazivati na nelogičnosti s kojima se susrećemo kad su hrvatski suci u pitanju.
Zato dokle god je situacija takva da hrvatskih sudaca nema na elitnoj nogometnoj sceni, greške su učestale, o suđenju se priča kao o sivoj zoni, u svakom kolu se pojavljuje sumnja u odluke sudaca, kriteriji se razlikuju od suca do suca i dok predsjednik komisije uvijek nalazi opravdanje za sve navedeno, a na koncu i daje kontradiktorne izjave u različitim vremenskim intervalima, svi odgovori nadležnih izgledaju kao da nas žele uvjeriti u ispravnost onog šta rade pitanjem – vjerujete li nama ili svojim očima i ušima?