Marijan Kustić posljednjih dana blista. Predsjednik HNS-a, naime, proslavio je, eto, još jedan plasman na veliko natjecanje, kroz nekoliko dana predstavit će idejno rješenje nacionalnog kampa, a ujedno čeka i da se krene u izgradnju i rekonstrukciju stadiona u Zagrebu i Splitu. Postoje, ipak, još poneka otvorena pitanja, vezana i uz klupski nogomet, a zbog svega toga idealan je sugovornik za, praktički, rezime još jedne godine na izmaku...
Kakav je osjećaj nakon još jednog plasmana na veliko natjecanje, vama, konkretno, treće od tri moguća?
- Osjećaj je sjajan jer je plasman na veliko natjecanje od krucijalne važnosti za HNS i cijeli hrvatski nogomet. S razlogom se dičimo našim četirima velikim medaljama, a ponosni smo i na 13 plasmana na velika natjecanja, što je potvrda kontinuirano kvalitetnog rada i po tome smo također u samom europskom vrhu. Plasmani osiguravaju sredstva za daljnja ulaganja u naš nogomet, našim igračima pružaju priliku za promociju našeg nogometa na najvećoj pozornici, a našim navijačima omogućavaju da velika natjecanja provode dišući uz našu reprezentaciju. Imao sam sreću biti direktor reprezentacije za vrijeme SP-a u Rusiji 2018. godine, potom izvršni direktor HNS-a tijekom Eura 2020., a kao predsjednik Saveza doživio sam sjajnu broncu u Kataru te srebro u Ligi nacija. Ovaj plasman doživljavam kao nastavak tog sjajnog niza te sam ponosan što u ovoj važnoj ulozi mogu pridonositi takvim uspjesima. Ovako uspješnih proteklih pet godina uz nas je imala samo Francuska.
Pod vašim vodstvom, Hrvatska je napravila velike rezultate, no čuju se i kritički tonovi.
- Koliko god se nekad to čini nepravedno, to je cijena uspjeha i bolje da je takva klima nego da ste neuspješni pa nikoga posebno niti ne zanimate. Ako se želiš baviti sportom na najvišoj razini, bilo kao sportaš, trener ili dužnosnik, moraš se naučiti nositi s pritiskom javnosti i medija, pa tako i s kritikama i komentarima.
Je li točno da ste nakon listopadskih poraza osobno išli u posjet Luki Modriću i Dominiku Livakoviću?
- Želio sam im izraziti podršku nakon tih utakmica, koje su nam svima teško pale jer smo kompromitirali vrlo ugodnu situaciju u skupini. Najradije bih u tom trenutku otišao u posjet svim igračima, što nije moguće, no zato sam htio razgovarati s kapetanom te s Dominikom, na kojeg se tada slilo prilično mnogo kritika, a bio je sjajan u cijelim kvalifikacijama, kao i na SP-u.
Upoznali smo se u Moskvi, prilikom građenja srebra na Mundijalu, ali i tijekom nesuglasja unutar vodstva Saveza, kao i prizme da je složen po mjeri jednog čovjeka. Tri godine potom iz važne uloge avanzirali ste na mjesto predsjednika. Kako ocjenjujete ondašnje odnose, a kako današnje, nakon dvije i pol godine vaše vladavine?
- Svaki predsjednik ima svoj stil rada, za koji smatra da je najbolji. Nemojte od mene očekivati da negativno komentiram odnose u Savezu u tom razdoblju. Davor Šuker je legenda hrvatskog nogometa i njegovo je ime otvorilo europska i svjetska vrata, što je pomoglo u pozicioniranju naše reprezentacije, ali i Saveza, na svjetskoj nogometnoj pozornici. To treba poštovati. Moj je put bio drugačiji - bio sam nogometaš pa sportski direktor, a potom i nogometni dužnosnik koji je prošao stepenice od predsjednika županijskog saveza, preko člana Izvršnog odbora, do direktorskih pozicija u Savezu, a smatram da sam kroz sve to osjetio i doživio sve razine hrvatskog nogometa. Kao predsjednik, velik naglasak stavljam na timski rad i stoga želim posebno istaknuti ulogu članova Izvršnog odbora. To su ljudi koji možda nisu na naslovnicama, ali donose važne odluke i preuzimaju veliku odgovornost u svojem radu te im želim zahvaliti na podršci i angažmanu. Duboko vjerujem da nije moguće uspjeti bez kvalitetnih suradnika, pa mi je jako drago što u Savezu postoji niz ljudi na koje se mogu osloniti jer su vrhunski profesionalci, a pritom ovdje želim spomenuti najbliže suradnike - izvršnog direktora Tomu Svetinu, voditelja natjecanja Nevena Šprajcera i tehničkog direktora Stipu Pletikosu.
U ‘portfelju‘ imate dvije svjetske medalje te finale Lige nacija, no gdje ćete ih svrstati u času kada se napokon sagradi kamp, a potom, valjda, i stadion u Maksimiru, te kada bude završena rekonstrukcija Poljuda?
- Kad dođe do toga, neću imati potrebu vagati što je važnije, nego ću biti ponosan što su i ti infrastrukturni uspjesi konačno pratili uspjehe na terenu. Stadioni i kamp su, naravno, dvije odvojene teme iz perspektive Saveza, no za oba je projekta jako važna uloga države. Aktualna Vlada pokazuje veliko razumijevanje važnosti sporta u narodu, pa su i ulaganja države u sport proteklih godina značajno narasla. Također, Vlada je prepoznala i manjkavosti po pitanju infrastrukture te je u novi Zakon o sportu uključila mogućnost financiranja sportskih građevina od nacionalnog interesa, pri čemu su Maksimir i Poljud prvi proglašeni takvim objektima. Jasno mi je da ljudi kao konkretne korake doživljavaju tek gradnju, no vjerujte mi, ovi iskoraci su vrlo konkretni pomaci u odnosu na dosadašnje stanje. Koliko mi je poznato, Vlada, Grad Zagreb i Crkva približavaju se dogovoru kada su u pitanju zemljišni odnosi u Maksimiru, što je preduvjet za daljnje korake, te vjerujem da se i tu konačno mičemo s početne točke. Naravno da je u ta dva projekta potrebna podrška i ulaganje od strane lokalne vlasti te se nadam da će lokalni čelnici Splita i Zagreba znati iskoristiti pruženu financijsku ruku države.
Kakva je situacija s nacionalnim kampom?
- Za razliku od stadiona, kamp je projekt za koji smo izravno odgovorni tu sve ide predviđenim tijekom. U tom kontekstu, ne želim zasluge pripisivati sebi, jer će kamp biti rezultat podrške velikog broja ljudi, uključujući članove Izvršnog odbora HNS-a, Vlade, Uefe, te Fife. Na predstojećoj skupštini, 5. prosinca, predstavit ćemo odabrano idejno rješenje nakon provedenog pozivnog natječaja, a potom ćemo ga predstaviti i medijima i javnosti. Smatram ispravnim da idejno rješenje prvi vide članovi Skupštine HNS-a kao najvišeg tijela Saveza.
Dojam je da ste kao Savez u kontekstu obaju stadiona dali plebiscitarnu podršku, ali i sve prepustili lokalnoj i nacionalnoj politici. Nakon desetljeća obećanja, vjerujete li u trenutne najave ili je potrebno zadržati dozu skepse?
- Gradnja odnosno rekonstrukcija stadiona u našem slučaju ne bi bila moguća bez potpore države i lokalne zajednice odnosno gradova. Nacionalni savezi nigdje u Europi i svijetu, uz iznimku engleskog FA-a, ne grade nogometne stadione. Savezi nemaju takva financijska sredstva, niti je to njihova uloga. Stadione grade ili gradovi ili klubovi, a vjerujem da se u Hrvatskoj može pronaći zajedničko rješenje, pri čemu je i država obećala omogućila svoj doprinos putem Zakona o sportu. I stadioni i klubovi su zaštitni znakovi svojih gradova i logično je da gradovi stanu iza takvih projekata. U proteklih pet godina uložili smo milijune eura diljem Hrvatske, napravili osam hibridnih travnjaka te sada već gotovo 40 travnjaka s umjetnom travom.
Vlatko Marković imao je neponovljivog Ćiru, vi, pak, imate Zlatka Dalića. Tko je bolje prošao?
- Ha-ha, klasično mudro novinarsko pitanje. Nisu potrebne usporedbe takve vrste, niti ja to mogu uspoređivati jer nisam radio s legendarnim Ćirom kao trenerom. Vlatko Marković i Ćiro su kolosi hrvatskog nogometa. S njima je Hrvatska i rezultatski iskoračila na svjetsku nogometnu scenu.
Dalić je najveći izbornik, a po rezultatima i najveći trener u povijesti hrvatskog nogometa. Kakav odnos gajite i, da se vas pita, koliko biste ga dugo zadržali na mjestu izbornika?
- Imao sam svoju ulogu kao član tadašnjeg Izvršnog odbora u odabiru Zlatka Dalića na mjesto izbornika naše reprezentacije. Tada sam vjerovao da je on osoba koja može vratiti reprezentaciju na pravi put jer sam dobro znao o kakvom se treneru i o kakvom se karakteru radi. Od tada, odnosno od samog početka, jako smo bliski suradnici s ogromnim povjerenjem i poštovanjem. Zlatko Dalić je već sada zlatnim slovima upisan u povijest hrvatskog, ali i svjetskog nogometa, a njegovi će uspjesi nadživjeti mnoge buduće generacije. Tko bi želio prekinuti tako uspješnu suradnju? Nitko. Stoga je sigurno naša želja da ovo razdoblje potraje što je dulje moguće, zbog čega smo s izbornikom i produljili ugovor do SP-a 2026. godine.
Pitam to jer se podosta prašine uskovitlalo nakon izjave da razmišlja o mogućem odlasku nakon Eura. Je li to realan scenarij?
- Izbornik je nakon stresnog razdoblja dao jednu razumljivu izjavu, koju ne treba izvlačiti iz konteksta. Zlatko je svjestan da je ovdje šest godina i da je ispunio, pa i nadmašio, svaki cilj koji je pred njega postavljen. No, nemojte zaboraviti da je u istom tom razdoblju dao još jednu, rekao bih i važniju izjavu - da nikad nije bio jači, nikad odlučniji i nikad motiviraniji nego nakon poraza od Turske i Walesa. To je najvažnije i za njega i za nas, i dok god je on gladan novih uspjeha s Hrvatskom - a trenutno apsolutno jest - nemojte se bojati za izbornika. Daleko je Euro, svjesni ste kako se u nogometu brzo mijenjaju stvari - pa prije mjesec dana radile su se ankete treba li Daliću dati otkaz. Mislim da se svi, od izbornika, preko igrača, do svakog navijača, izuzetno veselimo idućem Euru jer smo svjesni kakva nas atmosfera čeka, i potpuni je fokus na tome. Kako će izbornik razmišljati i kakva će biti situacija nakon Njemačke, o tome ćemo tada razmišljati, a siguran sam da će zov trećeg SP-a biti itekako snažan Zlatku. Izbornik uživa moje puno povjerenje, kao i čitavog Izvršnog odbora da nastavi i nakon Eura, baš kao što smo mu to povjerenje vrlo jasno pokazali i nakon ‘crnog‘ listopada.
Moj je dojam da je izbornik ostao pomalo razočaran uslijed slučaja Rujevica, ali i da je konsterniran činjenicom da ni tri i pol godine od Rusije na konto države nije napravljen značajan pomak na polju infrastrukture?
- Siguran sam da će Zlatkov odlazak, kada god on bude biti uzrokovan jedino osjećajem da je s Hrvatskom ostvario sve što je htio. Razočaranje zbog izostanka pomaka po pitanju stadiona sigurno postoji, no ono se ne odražava na Dalićevo vođenje reprezentacije. Mislim da isto vrijedi i za odlazak Marka Livaje, kojeg je Dalić i pozvao u reprezentaciju još 2018. godine, nakon Rusije, dakle prepoznao je njegovu kvalitetu i prije dolaska u Hajduk. Vjerujem da je Daliću žao zbog takve Markove odluke, no to je iza nas i apsolutno smo usmjereni na nastup na Euru.
Biste li danas osobno ili kao Savez drugačije reagirali nakon incidenta na Rujevici. Možda bi tada on i dalje bio član reprezentacije?
- Marko je rekao sve i nakon Rujevice i nakon svog oproštaja - zahvalio je izborniku na povjerenju i Savezu na podršci. Mislim da je o tome već sve rečeno. Marku smo zahvalni na doprinosu, razumijemo i poštujemo njegovu odluku.
Pričali smo o Daliću, no pitanje je ipak i Luka. Je li Njemačka doista kraj njegove vatrene karijere?
- Pitali ste to mnogo puta Luku i on je uvijek jasan u svojem odgovoru - igranje za Hrvatsku predstavlja mu najveću čast i užitak. Luka Modrić je najveći sin hrvatskog nogometa. On dolazi na svako okupljanje maksimalno motiviran, on je i na treningu najsretniji igrač kada njegova ekipa pobijedi suparničku. Ima taj izraženi natjecateljski gen u sebi i zato traje tako dugo. Zaista se čini da je kod njega biološki sat stao, pa je, evo, i protiv Armenije sada odigrao maestralno. On nije samo kapetan, on je i istinski vođa ove zlatne generacije, produžena ruka izbornika na terenu. Poznajem dobro Luku i on će sam, kada osjeti da više ne može pomoći, odlučiti o povlačenju jer se radi o vrhunski samosvjesnoj i odgovornoj osobi kojoj je na prvom mjestu uspjeh reprezentacije. Luka je zaslužio sam donijeti tu odluku, a ja se mogu samo nadati da će taj trenutak doći što kasnije. No, možda je zaista vrijeme da se odmaknemo od tog pitanja, jer kako vam je jednom na konferenciji za novinare odgovorio - ‘vi kao da želite da ja odem, toliko ste me već to puta pitali‘, ha-ha.
Je li, zapravo, s obzirom na rezultate, Modrića, Dalića i Njemačku, ovaj Euro apsolutna kruna najveće epohe našeg nogometa?
- Sa svakim se ciklusom ponavlja slično pitanje. Trebao je Euro 2016. biti ‘vrhunac jedne generacije‘, pa smo onda u Rusiju otišli smatrajući da će to ‘zadnja šansa Lukinoj generaciji‘, a sada će Luka, šest godina nakon te Rusije, opet povesti reprezentaciju na velikom natjecanju. Prirodno je da nakon svakog ciklusa dođe do nekih promjena, koje su nekad veće, nekad manje, ali nikada nisu potpuni ‘reset‘. Smatram da je Dalić u odnosu na Rusiju napravio sjajnu smjenu generacije i da imamo dobro posloženu reprezentaciju i za predstojeće razdoblje, koja je već ostvarila dva fantastična uspjeha.
HNS-ov projekt hibridnih stadiona strahovito je izmijenio sliku, ali i izvedbe naših prvoligaša. Danas, međutim, mnogo je tih travnjaka već dotrajalo. Čini se da je razlog u neadekvatnom održavanju. Kako to komentirate?
- Savez je uložio značajna financijska sredstva za implementiranje hibridnih travnjaka na svim prvoligaškim stadionima te smo pritom za svaki klub imali i obuku o održavanju travnjaka, tako da je Savez učinio sve da do toga ne dođe. Savez je pokazao smjer, no klubovi moraju i sami shvatiti da je ulaganje u infrastrukturu krucijalno. Travnjaci imaju svoj rok trajanja, bili smo svjesni da naše ulaganje ne znači da smo mirni idućih 20 godina, no htjeli smo pokazati klubovima i gradovima koji su vlasnici objekata koliko je ulaganje u travnjak vrijedna i važna investicija iz mnogo perspektiva. Na njima je da nastave tim smjerom.
Jeste li zadovoljni suđenjem, koje i dalje izaziva prijepore?
- Suđenje izaziva prijepore svagdje - i u NBA ligi, i u NFL-u, i u Ligi prvaka, u svakoj europskoj i svjetskoj ligi. Budimo iskreni, je li ove godine bilo više kardinalnih pogrešaka u engleskoj Premier ligi ili našem HNL-u? Sve vam to govori koliko je suđenje zahtjevno i koliko je nemoguće iskorijeniti pogreške čak i u ligama gdje se vrte milijarde dolara. Bez obzira na učestale kritike pojedinaca koji su klubaški isključivi, smatram da se suđenje u Hrvatskoj podiglo na višu razinu. Grešaka je bilo, bit će ih i u budućnosti diljem svijeta, ali je ključno da poštenje više nitko ne dovodi u pitanje. Nakon uvođenja VAR-a, danas govorimo o prestrogo dosuđenim kartonima ili pogrešno dosuđenim autima ili kornerima, ali rijetko kada o krucijalnim greškama koje direktno utječu na rezultat. Sjetimo se svi prošlih vremena pa onda usporedimo. Suđenje više nije alibi za loš rezultat.
Liga nam se poprilično postarala. Postoji li u planu neka dugoročnija strategija, jer liga je ta koja hrani reprezentacije mladim igračima, a oni zahtijevaju nužni prostor za igru i napredak?
- Volim kada u analizi koristimo argumente i činjenice, a brojke su sljedeće: prosječna dob igrača u HNL-u je 25,32 godine po čemu smo deveta najmlađa liga među 48 svjetskih prema istraživanju Međunarodnog centra za sportske studije, što je sasvim dobar pokazatelj. Činjenica da se naša mlada reprezentacija plasirala na tri Eura zaredom - a do tada smo ukupno bili na dvije završnice u 20 godina - govori da se mladi igrači dobro razvijaju. HNS je uveo jedinstvenu treću ligu upravo kako bi omogućio razvoj mladih igrača, a u propozicijama imamo dosta poticaja, pa i obveza za preferiranje mladih, odnosno domaćih igrača iz omladinskog pogona. No, na kraju dana, Savez ne može nametati klubovima koga žele forsirati - klubovi sami trebaju biti svjesni da najveće transfere ostvaruju prodajom domaćih igrača. Smatram da se oni mladi igrači koji to zasluže svojim radom i kvalitetom uspješno profiliraju i razvijaju te se ne bojim za naše mlade igrače jer su i dalje u puno boljoj situaciji nego, recimo, mladi Englezi u Premier ligi ili mladi Talijani u Serie A. Evo, sada u HNL-u možemo gledati Baturinu, Vidovića, Pašalića, Ivanovića, Sigura, Čavlinu, Vuškovića, Živkovića, Bulata, Hodžu, Fruka, Žapera, Matkovića - ne zaboravimo ozlijeđene Kačavendu i Stojkovića - i mnoge druge. Neki od njih su već i u krugu A reprezentacije i mislim da imamo uobičajeno svijetlu perspektivu među mladim igračima. Ako želimo da naši klubovi postižu bolje uspjehe u Europi, a želimo, nije to moguće samo s mladim igračima, ali ja ne mislim da kod nas nema prostora za mlade - dapače, iz tjedna u tjedan svjedočimo razvoju tih talenata te me to puni optimizmom za budućnost.