Branko Zebec, Vlatko Marković, Tomislav Ivić, Joško Skoblar, Nenad Gračan i Ćiro Blažević. U tom ekskluzivnom kružoku trenera koji su dosad vodili i Dinamo i Hajduk, sjedi i Željko Kopić.
Za razliku od drugih, međutim, ostao je u sjeni, a odlaskom iz Dinama, prvo u Bugarsku (Botev Plovdiv), a sada i Rumunjsku (Dinamo Bukurešt), potpuno je pao u drugi plan.
Razgovor smo vodili tijekom završnih pregovora s Rumunjima, no prije konačnog dogovora s bukureštanskim velikanom, osnovni plan bio je doznati razloge zašto je tome tako, kao i otkriti neke detalje rada i odlaska iz naša dva najveća kluba.
Jedan od razloga opće percepcije, sigurno je i nenametljivi karakter, prema kojem nije sklon upravo ovakvim medijskim istupima, što nameće pitanje: prolaze li danas u (hrvatskom) nogometu treneri-introverti?
- Moja ideja oduvijek je bila pričati radom, a ne u medijima. Jer, moje je uvjerenje bilo da je to jedino bitno. No činjenica je da današnje vrijeme traži neki komplet, uz rad i izgradnju odnosa s javnosti, bolju primijećenost. Iako, i dalje se nadam da kvalitetan rad mora imati svoj prosperitetni poligon.
Krenuli ste od "podruma", a eto, stigli do Hajduka i Dinama, što jest raritetan put, pišu Sportske novosti.
- Nisam razmišljao o tome, nakon što sam prestao s aktivnim igranjem bitno mi je bilo da ostanem vezan uz nogomet i krenem u trenersku priču. Moja je snaga što sam prošao proces od mlađih kategorija, preko praktički svih rangova natjecanja, koliko je god i taj put bio težak. Mislim da sam stasao na pravi, kvalitetan način, ali nikad si nisam postavljao velike ciljeve.
Profilirali ste se postepeno, bez naglog skoka, i došli do Dinama i Hajduka, a moj je dojam da ste u oba kluba ostali nedorečeni?
- Slažem se u potpunosti. Što se tiče Hajduka, vratio bih se na Belupo, gdje sam s rezultatima, finalom Kupa, velikim brojem profiliranih mladih igrača stigao do maksimuma, nakon čega je Hajduk stigao kao sjajna prilika, koju bi svaki trener objeručke izabrao. Došao sam na "minus 12", vratili smo se na "minus pet", ušli u finale Kupa, no uoči važnog derbija na Poljudu stigla je smjena Kosa i Branca, i fokus se s terena pomaknuo u druge sfere i to je na kraju rezultiralo gubitkom prvenstva, ali i finala Kupa. U sljedeću sezonu, pak, ušli smo i dalje u tranzicijskom periodu, pa ispali od Steaue u zadnjoj minuti, što nas je stajalo prolaska u play-off Europske lige. Kada sve sumiram, dojam je da smo svugdje bili blizu, no na sva ta tri fronta ostali smo na milimetar od uspjeha.
Ne ulazeći u razloge navijačkih akcija, bi li ostanak Kosa i Branca u tom kritičnom dijelu sezone možda i donio naslov?
- Teško je reći, ali definitivno je da se cijela energija izgubila. Uostalom, praktički cijeli roster igrača doveli su tadašnji sportski direktor i predsjednik i sigurno je da igrači gube fokus s terena, preispitivajući se o vlastitim budućnostima. Izgledali smo jako dobro, i u tome se trenutku energija poremetila. Slažem se da generalni dojam i što je ostvareno na kraju - nije kapitalizirano.
Je li vam tada presudila ona sporna večera kod Igora Štimca?
- Kad si trener i loše uđeš u sezonu, svjestan si atmosfere, traženja novog kandidata i sve je išlo prema smjeru rastanka. I bilo je jedino logično, koliko mi god bilo teško, bez obzira na to koliko sam dao i koliko sam živio za to. Što se Igora tiče, upoznali smo se kada sam bio trener Lučkog, a on me kao tadašnji izbornik zamolio da odradim određeni skauting za reprezentaciju. Svjesni smo svi da njegov odnos s Hajdukom nije idiličan i kada sada sve uzmeš u obzir, to je bio samo dio nekog konačnog zbroja moga odlaska.
Prošlo je dosta vremena otada, kako danas gledate na Hajduk?
- Još dok sam i bio tamo, slagao se strateški okvir načina na koji se želi funkcionirati. A drugo su ljudi i iskustvo. Hajduk je tim putem koji je krenuo, koji troši ljude, ostao zacrtanih ideala kojih se drži, a onda i ti ljudi, kao i dobre i loše odluke, daju svoj obol tome smjeru. No treba vrijeme da se stvari poklope, u nogometu pogotovo. I u ovome je času klub narastao - O.K., i dalje je prisutan velik broj trenerskih smjena što ne ide u prilog ovome što govorim - ali što se tiče stabilnosti i rasta došlo se blizu onoga gdje Hajduk želi biti, a time su i bitno bliže ostvarivanju zacrtanih rezultatskih ciljeva. Kada smo kod Škole, dolaskom Bore Primorca sve je podignuto na višu razinu, nalazi mlade trenere koji postaju i seniorska vrijednost, a izgradnja igrača postaje konstanta. Tu je, jasno, i predsjednik Jakobušić, koji poznaje principe sporta i funkcioniranja te je dao neki svoj važan potpis u cijeloj priči.
Nakon Hajduka ste otišli iz Hrvatske u Cipar, da biste se, nećemo se lagati, vratili u Dinamo na poziv Zdravka Mamića. I to na poziciju šefa Škole.
- Nekoliko sam puta bio blizu dolaska u Dinamo, na razne funkcije - direktora, trenera (nakon Zagreba, pa i tijekom Belupa) - sve je to bilo dosta blizu, no nakon Paphosa je došla korona, i iz raznih razloga činila mi se pozitivna priča ostati bliže kući, jer konačno i dosta je tržišta bilo zatvoreno. Bio sam dio te Škole kao klinac, i ideja odrađivanja tog nekog perioda na toj funkciji bio mi je izazovan. Percepcija javnosti je da je to "penzionerska" funkcija, ali ušao sam s punom ambicijom. Bio sam svjestan percepcije svojevrsnog gubljenja trenerskog "creda", ali to je bila moja odluka, kao onomad i ona da preuzmem Zagorec iz Krapine u četvrtoj ligi. Izgubio sam pritom, sigurno, trenerski kredibilitet, jer je postojala percepcija gubljenja ambicioznosti i pretpostavka nekog uhljebljenja, ali zadao sam si vremenski rok i ja sam takav: tada razmišljam samo što mogu dobro napraviti za tu Školu. Secirajući situaciju, te, dakle, 2021., meni je bilo nepojmljivo da nije ulagano godinama u infrastrukturu, da je stanje bilo gotovo identično onome kada sam kao klinac bio dio te Škole. Mi, recimo, stalno pričamo o RB Salzburgu, Benfici, klubovima i kampovima gdje klinci imaju sve. A ovdje su tereni u odličnom stanju, ali po pitanju GPS sustava, kamera za analize, balona... toga nije bilo. Resursi koje je tada Škola imala nisu ni blizu razine ozbiljnih klubova. A ujedno smo navikli da ta Škola izbacuje ozbiljne igrače. Internati, za primjer: Dinamo takve uvjete nema. Mnogi su očekivali velike trenerske promjene u Školi, ali ja sam se želio uvjeriti u njih, dajući im maksimalne resurse, i u tom dijelu je Uprava napravila ogromne stvari. I to nije ostalo Kopiću, to je sada i djeci i trenerima ostalo u ostavštinu. Plus implementaciju brojnih novih modaliteta rada, zatim projekcija četverogodišnjeg ciklusa itd.
Naglasak na Dinamo, pardon, ujedno je i na skautingu...
- Dinamo je na neki način prije imao monopol na dovođenje igrača. Želio sam se sâm u to uvjeriti i otišao sam na turnire, nakon čega sam pet igrača mlađih kategorija prezentirao Upravi: Zvonarek, koji tada igra za kadete Belupa, ali cifra je "wow". Rocco Živković, za kojeg tada Salzburg daje dva milijuna eura. Dvojac iz Hajduka - Ljubičić i Biuk, Kačavenda i Šimić iz Lokomotive. Svi su tada klinci. I ti niti jednog igrača tada ne možeš dobiti. Prije bi oni svi završili u Dinamu. Više ne. Dinamo, da se razumijemo, u tome periodu ima ozbiljnu nadarenost, i kada tome dodaš pet-šest igrača, potpuno se mijenja kompletna slika. Promijenila se, pritom, i paradigma; naime, Dinamo je europskim iskoracima, kada pod normalno igraš Ligu prvaka, osiguravaš proljeća, došao do situacije da izbacuješ jednog do dvojicu klinaca. Jer ti treba kvaliteta odmah, s obzirom na dizanje rezultatskog standarda. I onda djeca, roditelji, menadžeri vide da im je bolje ostajati u drugim klubovima, jer se u Dinamu teško probiti.
Dobro, istina jest da je anomalija i ekstrem da Dinamo jednu generaciju u "primeu" praktički drži od Bjelice 2018. do ovoga ljeta...
- Apsolutno. Momčad je stabilna i prostor se doslovce ne otvara. Rezultat je "top", i on te tjera da držiš tu razinu i da ne dođe do pada, svjestan u međuvremenu da gubiš ono što je Dinamo godinama imao. A, ujedno, trener više nije u situacijama da ima, karikiram, 15 bodove fore pa da možeš stavljati klince da se razvijaju. Jer, narasli su Hajduk, Osijek, Rijeka... Više, jednostavno, nisi na "štihu".
Po meni, međutim, postoji jasna percepcija da je Dinamo, a pričam zapravo o Zdravku Mamiću, bio tzv. "veliki vizionar", no, jasan je fakt da je Dinamo ostvario dominaciju upravo u trenutku kada Hajduka, Rijeke i Osijeka nema nigdje. U prijevodu, Dinamo je mogao uzimati što je želio.
- Nemoguće je da netko može proći ispod radara, ali pitanje je koliko se danas može platiti. Slažem se sa s time što kažeš, a dodatno imaš odnos s Lokomotivom, gdje pošalješ plejadu igrača gdje oni prođu nužan adaptivni proces i dođu kao gotovo definirani igrači. Sada nemaš toga, nemaš više B momčadi, nemaš kao nekad Inker, Sesvete itd. U razvojnom procesu je, naime, jedino logično da klinci iz prijelaza u seniorski nogomet moraju napraviti ogromnu količinu grešaka da naprave korak više. Samo, to je u Dinamu nemoguće istrpjeti.
Vratimo se malo na tvoj Dinamov put. Nakon, dakle, perioda u Školi, uslijed raznih turbulencija poglavito izazvanih suđenjem u Osijeku, preuzimaš prvu momčad odlaskom Damira Krznara.
- Moja ambicija u tom trenutku nije bila postati trener Dinama, želio sam doći na drugi način, u nekom drugom, povoljnijem času. Ali kako u nogometu nema baš idealnih trenutaka, nakon ispadanja u Kupu od Rijeke, naravno da sam logično rješenje, s obzirom na činjenice iz mog CV-a, poput broja odrađenih utakmica, pet prvoligaša, Cipra, činjenice da sam kao šef Škole upoznat sa svime. S Upravom sam tada iskomunicirao da to nije optimalna varijanta jer znam kako igrači reagiraju na privremena rješenja, a pretpostavljam i stav javnosti. Ništa mi ne ide u prilog, ali i klupska predodžba da Dinamu trebam, nije ostavila mnogo prostora. Za klub, ali ne, doduše i za mene. Dogovorili smo se da se priča odradi do zime, bili smo treći, ispali u Kupu itd., a imaš odmah derbi s Hajdukom. Momčad tada nije bila spremna odgovoriti na način na koji smo svi željeli. Ono malo kredibiliteta što imaš, odmah padaš zbog opće percepcije. I dogodio se poraz u Splitu. No, prelomio sam i nakon shvaćanja problema te polusezone, odlučujem se za tri igrača u zadnjoj liniji, uoči Londona i West Hama, i mi tada odigramo jako dobru utakmicu, pobijedimo, do polusezone zadržavam formaciju, postajemo jesenski prvaci i dižemo segmente. Tada tvrdim da imamo prostora ispred sebe, vjerujem u sebe i jasno razgovaram s Upravom o tome da moramo dugoročno riješiti trenersko pitanje jer to onda ostavlja drukčiji dojam na sve zainteresirane strane. Stavio sam do znanja da sam ostvario zadatke, stabilizirao momčad i igru, i u toj atmosferi klub je bio za to da nastavim dalje. Tada donosim odluku da Oršić ostaje, nastavljamo sa Sevillom, gdje tvrdim da smo bili dobri i ja sam tada uvjeren u prolaz. Ako izuzmemo blackout i diskutabilni penal, od 180 minuta, mi smo 170 minuta bili ravnopravni, a zadnjih pola sata na Maksimiru držali smo ih na konopcima... Ipak, ispali smo, odlazimo bez par nositelja i u psihološkom "downu" u Osijek, i tamo gubimo, no narednih šest utakmica uzimamo 16 bodova i te zadnje utakmice s Hajdukom, kada smo i dalje na prvome mjestu...
Statistički, 19 utakmica i četiri poraza, te činjenica da ste u zadnjih pet godina nakon Bjelice trener s u prosjeku najvećim brojem osvojenih bodova. Zamjerate li danas nekome u klubu na otkazu?
- Sigurno nije lako, nema dražeg od uzimanja naslova prvaka, pored dobrih Hajduka, Osijeka, Rijeke. S činjenicom da si postavio sve ciljeve koji su postavljeni, i da si prvi na ljestvici. Ne možeš biti spreman na tako nešto. Svjestan sam da sve što sam pričao da može postati problem - to se i dogodilo. Klub je donio takvu odluku, a meni nije palo na pamet raditi od toga neke drame. Ispada da sam s Hajdukom bio blizu, s Dinamom također, a opet nisam došao do trofeja. U kontekstu statistike, činjenica je da sam od svih Dinamovih trenera imao najmanji kredit i da sam najbrže potrošen od svih u zadnje vrijeme.
Hajdemo malo i demistificirati tri stvari koje su vas na neki način odredile: prvo odlazak pred Torcidu, potom da ste kao trener Dinama bili član Našeg Hajduka, te da ste iz Dinama otišli bez pozdrava.
- Prva situacija u Kranjčevićevoj, protiv Rudeša, mi izgubimo, a igrači Hajduka ne odlaze pozdraviti navijače, što je bio običaj, i ja svjestan na moguću navalu negativne energije, koja nam tada ne treba, odlazim pred tribinu i govorim da dečki dobro rade, da nema govora o nekom padu želje, i da nema govora da se puštamo. Mene nitko tamo nije zvao, niti mi je rečeno da to moram napraviti, i reakcija je bila sjajna, jer u Puli, pred odličnom atmosferom, mi dobivamo 5-1. Kad se izvuče iz konteksta, može se protumačiti na razne načine, ali to jednostavno nije bilo tako. Iskaznica NH? Ovako - bio sam trener Hajduka i postao sam član. Ne razumijem gdje je problem, pa ja se toga ne sramim. Problem je kako se sve prezentiralo u medijima. Ja sam trener Dinama, prvenstvo nikad napetije, i radi se na općoj destabilizaciji sa svih strana. I krene, jasno, priča da trener Dinama ima iskaznicu NH. Mogao sam i trebao, apsolutno, to javnosti bolje isprezentirati, ali shvati i da je čas bio jako kompleksan. Odlazak iz Dinama? Ja sam sa svima ostao u dobrim odnosima, ali u trenutku kada odlaziš, sve ti teško pada, no bio sam na to pripremljen. Znao sam da nema kredit i koliko mi god bilo teško, nisam želio unositi nemir: konačno, novi je trener bio spreman za popodnevni trening (Ante Čačić, nap.a.) i moja je odluka s Upravom bila da napišem poruku koja će biti proslijeđena, sve kako ne bismo radili dodatni košmar.
Nakon svega, odlazaka iz Hajduka i Dinama, konačno pitanje: biste li iz ove perspektive napravili nešto drugačije i mislite li da i sami snosite neku krivnju za takve rasplete? Jer, realno, jedan ste od najrjeđih na klupama dva najveća HR kluba, a na kraju ispada da vas se rijetko tko sjeća.
- Stotinu sam puta ispao "overthinker", ali u tom je času sve to najbolje rješenje. Kada potom čitaš i slušaš stvari, misliš si je li to doista stvarno? E sad, znajući sebe, koliko sam se dao, ja tu ne vidim grešku. Ali što se tiče percepcije prema vani, bilo bi pametnije da sam više vodio računa o sebi nego stavljati klub u prvi plan. Teško mi je reći. Pitanje je bih li ja drugačijim pristupom uopće došao do tih razina, jer, recimo, medijski u Belupu nisam bio zanimljiv. Da sam u Hajduku osvojio duplu krunu, bila bi to druga dimenzija. Ali ne mogu sebe smatrati odgovornim za ono što se događalo zadnjih par utakmica prvenstva, niti za finale Kupa. To su stvari. Svatko od nas sazrijeva, moglo je biti i bolje i pametnije, ali bi li to promijenilo sliku javnosti, nisam siguran. Uvijek sam stavljao klub i momčad na prvo mjesto. Moj je put na kraju takav, nisam iza sebe imao lobije, igračku karizmu i kada rezimiram da sam kao praktički "no name" od klinaca i četvrte lige došao dovde, mogu biti ponosan. Mislim da sam iz svega izvlačio maksimum ili blizu maksimuma.
Razgovarali smo u četvrtak. Tijekom intervjua, dogodio se poziv s predsjednikom Dinama iz Bukurešta, gdje je definirao dolazak u tamošnjeg velikana koji je, međutim, na pretposljednjem mjestu. Kopić dolazi kao vatrogasac i spasitelj...
- To mi je očito karma - smije se. - Situacija je teška, a iako zvuči mazohistički, jer prvi ispred nas bježi osam bodova, vjerujem u sebe, kao i projekt koji mi je prezentiran. Rumunjski je nogomet u ekspanziji, reprezentacija je opet na velikom natjecanju, infrastruktura je izuzetna i vjerujem da ćemo zajedno uspjeti u naumu stabilizacije, spasa, a potom i jasnog uzleta, koji taj velikan i zaslužuje.
Dinamo nakon Dinama. Ima li Hajduka u Rumunjskoj?
- Ha-ha, nema imenom, ali to je po statusu jedino FCSB, prijašnja Steaua. No, u ovome trenutku moj je jedini fokus Dinamo.