Danas bi Tomislav Ivić imao 91. rođendan, proslavio bi ga u krugu najbližih, svoje bi rekao Hajduk, i Split bi dodao svoje želje, oba Splita koji su sad pod istim krovom kraj Turske kule, jer Ivić je i njihov. Dapače. Krenuo je u svijet iz crvenog dresa i trenerke.
Stizali bi brzojavi najljepših želja s raznih krajeva nogometnog Globusa, osobito Amsterdama, Bruxellesa, Porta, Liegea, ali bi ga se sjetili i iz Zagrebu, iz cijele bivše države, pa iz Pariza, Marseillea, Madrida, Atene, Abu Dhabija, Teherana, Jeddaha... Popis bi mogao biti i duži...
No, nije nam Ivić poživio tako dugo, ostaje tek sjećanje. Neobično je to s njim, rodio se 30. lipnja 1933. godine, a umro je 24. lipnja, šest dana prije 78. rođendana, na Svetog Ivana. On, Tomislav, što su ga šjor Ivanom zvali...
Pa ga se spominjemo svakog 24., ali kako ga ne spomenuti i šest dana kasnije, kad mu je 30. lipnja rođendan?!
Pa se tekstovi - dupliraju, no uspomena je jedna jedina, a red je uz datum smrti obilježiti i dan rođenja.
Najveći je od svih u povijesti Hajduka, priznat će to većina hajdukovaca, navijača premda nije uvijek svima, funkcionerima, vršnjacima, bio po volji. Ta se priča zna i nije nova, uostalom tko je ikad zaslužio i dobio stopostotnu aklamaciju obožavanja u vlastitoj generaciji. Treba(lo je) bit i grintavaca, a monumentalno djelo što ga je ostvario prije svega u Hajduku, samo je još veće, jače, dobija i zbog oponenata (tzv. zebecovaca u ta doba, op. a.) neku dodatnu veličinu.
Evo, tu su mi klubovi gdje sam bio i što sam uradio, kao da nam s neba poručuje dok sjedimo u kafiću Nostradamus, tamo gdje se prije svih njegov zet Nenad Kurtović pobrinuo da sve bude lijepo popisano i decentno prezentirano. A ispod te spomen-ploče na Hajdukova velikana, još 24. lipnja, prije šest dana, upaljen je lumin, znak sjećanja na dan smrti...
Hajduk se svome velikanu odužio vitrinom s memorabilijama, tu smo sliku objavili nekidan pišući posebnu storiju o - Anti Mladiniću. Njih dvojica, da ih je do kraja bilo spojit na duže vrijeme, gdje bi Hajduku bio kraj.
No, i ovako su uradili puno, za vječni spomen.
