Četiri godine su već prošle, 7. kolovoza 2020. umro je Domeniko Sisgoreo, fizioterapeut i maser Hajduka, posebno istaknut lik u nomenklaturi „Hajdučke legende”. Za života je već postao – kako se to običava reći - legendaran, poput svojih prethodnika Božidara Bože Solde i Danka Rožića. Sva trojica s punim pravom nose taj epitet.
Svaki je od te trojice veličanstvenih s pozicije masera (kako se to ranije žargonski nazivalo) na svoj način obilježio epohu. Soldo uz momčad s Vukasom (slavna je ona slika gdje barba Soldo prati Bajdu koji krvave glave napušta poprište), stariji Rožić uz „zlatnu generaciju” u kojoj je participirao i brat mu Vedran, a kad je Sizgo krajem osamdesetih sjeo na tu uzvišenu poziciju na klupu, uz vruće kormilo trenera prve momčadi, trebao je potrajati dugo, dugo...
I jest, do 2020., ali ga je zlokobna bolest učas i prerano odnijela u smrt, s jedva 57 godina. Rođen je u Splitu 9. listopada 1962., preminuo je 7. kolovoza 2020...
Uvijek spreman pomoći svakome; koliki su samo tražili od njega savjet i brzu pomoć da ih „namjesti”, izmasira, bilo što, samo zato jer ih je preporučio, poslao, ovaj od onoga koji pak zna trećega, a ovaj nekoga od faca u Hajduku.
- Javi se Sizgi, bio je slogan svoga vremena.
Buster Keaton
Sizgina susretljivost, ali nadasve vještina u svom poslu, bila je nešto ekstra, a poseban „basterkitonovski” smisao za humor (Joseph Franck Buster Keaton je bio slavan komičar, ali šutljiv, smrtno ozbiljnog izraza lica; remek-djela ostvario je u nijemom filmu op. a.) bio mu je naročita značajka. No, već idućeg trenutka od ozbiljne face, Sizgo bi postao topao i srdačan, pristupačan, široka osmijeha. Oči su mu se dobrotom smijale.
S liječnikom drom Fabjanom Čukeljom, te direktorom Hajduka Fredijem Fiorentinijem stvorio je poseban trokut generacije, povezanih vršnjaka. Bili su oslonac cijelog kluba u Poljudu koji je mogao mijenjati štošta, koješta i kojekoga, od društvenog do političkog smjera, što se kaže, na stranu balun. A njih trojica ostajali su na komandnom, odnosno zapovjednom mostu „bijelih”. Doktor u ambulanti, doktor ortoped i kirurg, te doktor nogometa.
Dr Fabjan Čukelj, višegodišnji liječnik i u Hajduku i u reprezentaciji, sjeća se svoga prijatelja s pijetetom:
- Sizgo je moja tuga i bol zauvijek, kad god prođem auto-putem tamo gdje je sahranjen, u Radošiću, pozdravim ga i pomolim se i kažem sebi Sizgo, prijatelju moj, zeznija si me, otiša‘ si prerano, prije vremena... Je, nezaboravna je Liga prvaka, evo sad će 30 godina od plasmana u skupinu, pa dalje u četvrt-finale, a ja se posebno sjećam našeg prvog zajedničkog putovanja, 1988. u proljeće, trener je bio Bugar Ivan Vucov, išlo se u Prištinu, pa na Mavrovsko jezero tri dana na dodatne treninge i u Skoplje. Prvi put s Hajdukom. A je nas pokralo u Prištini, ha, ha, ha, Paško Višak je ludio, ostalo je ipak 1:1, mislim... Sizgo i ja prvi put na putovanju, a cijeli život smo se družili i privatno. On je već radio u Hajduku kad sam ja bio student medicine, tamo osamdeset druge, treće... Ja sam diplomirao baš 1988. Bili smo onda zajedno i u „vatrenima”, u reprezentaciji. Kao dio obitelji, s nama bi bio i Igor Gršković, a od likara još bi svratio stariji Gršković, otac dr Branko, pa dr Žarko Galetović i dr Pjero Rossi... Ali, mi smo u biti, držali zdravstvenu službu kluba od jutra do sutra.
Toplija vremena
Neka drugačija, romantičarska, neki bi rekli i ljepša, toplija vremena. Možda nas samo puca nostalgija, a Fredi Fiorentini nam kaže:
- Ponestane riječi da se opiše ta toplina i prisnost, spremnost da svakome bude u pomoć unatoč svog obimnog posla što ga je radio svakodnevno s momčadi. Bili smo kao obitelj, zapravo mi i jesmo obitelj... Posebno on i ja, od osnovne škole Luka Botić koju smo zajedno pohađali osam godina, pa duge 22 godine u Hajduku. Zastane riječ u grlu kad se sjetiš da su već četiri godine da ga nema. Brzo je prohujalo – rekao nam je bivši direktor Hajduka Fredi Fiorentini i sam suvremenik jedne epohe koju će posebno notirati:
- Proslavili smo zajedno šest titula prvaka, hej, šest titula. Od 1992. do 2005... Ne treba nabrajati svaku pojedinačno, ali šest smo ih upisali...
Mi ćemo: eno u predvorju Hajdukovih prostorija u Poljudu stoje slike kao nijemi svjedoci vremena: 1992., 1994., 1995., 2001., 2004., 2005... Fredi, Fabo, Sizgo, između svih ostalih...
Najbolje je da vam prenesemo intervju s Domenikom Sisgoreom pod egidom „crna kutija” što smo ga objavili u posebnoj ediciji Naprid Bili emitiranoj na kioske za Hajdukov 107. rođendan u veljači 2018. godine.
Sugovornik Sizgo, zvan „crna kutija” za našu ljubav odškrinuo je tajnu svojih uspomena, pričali smo i pisali, a nadamo se da ćete vi to i pročitati. Evo intervjua, Naprid Bili, veljača 2018. godine, uz fotografije Roberta Matića, danas Hajdukov fotograf tada je radio kod nas, u Hanza mediji. Dakle, naslov je bio „Igračima sam prijatelj i tajne ostaju među nama”, a podnaslov, intrigantan, „Baš ja sam skalpelom skidao stari grb sa zvijezdom na turneji po Australiji”. Idemo:
Domeniko Sisgoreo (tada 55), fizioterapeut, odavna je od novinara prozvan „crna kutija”. Sizgo u svojim sjećanjima skriva građu za istinski Hajdukov bestseler.
Maserska ordinacija
On je čuvar tajni iz maserske ordinacije, tamo gdje se njegovim rukama prepuste nogometaši, pa onda na masaži opušteni pričaju i povjeravaju se u tim intimnim trenucima.
Nikad ih Sizgo nije odao:
- Nema šanse, ja sam igračima nadasve prijatelj i tajne ostaju među nama. Naravno, mogu koji put pomoći da se neki nesporazum prevlada, to svakako... Mlađe kolege učim da nikad ne prave razliku među igračima, svatko je maksimalno vrijedan pozornosti našeg fizioterapeutskog truda. To je osnov zanata i profesionalnosti. Bio on prva zvijezda ili zadnji junior.
U Hajduku je od 1983., nakon što je otišao legendarni maser Božidar Soldo. Dozvao ga je dr Branko Gršković, a u Poljudu ga tajnama masiranja podučavao nezaboravni, nenadoknadivi Danko Rožić. Svi su već nažalost pokojni, Danko je poginuo daleke 1989...
- Dankov nauk mi je veći od bilo kakve škole. Sjećaju ga se stari. Od njega sam naučio radit, ali i ono što ne piše u knjigama, a to je odnos s ljudima. To je neprocjenjivo.
Sizgo, crna kutija, nutkamo ga:
Ajde nam za Hajdukov rođendan ispričajte neku davnu anegdotu, otvorimo „dosje x”, prošlo je puno vremena.
- Na primjer? - sad je Sizgo nama postavi pitanje.
O Blažu Sliškoviću, kako to uoči jedne europske utakmice nije došao treneru Stanku Poklepoviću u karantenu u Duilovu?
- Pa to je već urbana legenda. - nasmijao se.
- Ne znam samo je li to bilo prije Torina ili Waregema, mislim da se Baka refao tako što je dao onaj čudesni gol Torinu. Uglavnom, momčad je u Duilovu, u hotelu Zagreb u tradicionalnoj karanteni, naš prijatelj Vjeko Milin, kao stražar stoji na recepciji, a ja sam na usluzi trenerima, kao i uvijek, tada sam bio posve mlad. Uzbuđenje je pred veliki meč na vrhuncu, svi smo tu, samo Bake nema.
U Bake doma
Vi ste znali gdje je?
- Slutio sam, ali se nisam usudio reći. Špaco poludio, nađite mi Baku, galamio je, brzo će ponoć. Krenuli Vjeko i ja u potragu, obišli smo pola grada, tamo gdje se onda izlazilo, Marmont, Parnas... Nema Bake. Vrtimo se u krug. Krenuli u Bake doma...
A šta ćete mu doma?!
- Da zadovoljimo znatiželju. Da ga njegova Dijana nije možda zaključala, jer bilo je i toga! Kaže nama Dijana, a Baka je u karanteni! Vraga je u karanteni, mi otamo stigli. Onda spomenem Vjeki, a da pogledamo u Michela, tu, blizu Slobodne. Da, tamo se zaigrao na karte i nije ni vidio koja je ura. Auto mu je tu parkirano (posebni, slavni, crveni „alfa romeo”, op. a.). Recite Baki da dođe, kažem ja konobaru, da ne ulazimo u kartaški separe.
I onda:
- Referiramo sve Špaci, a on poludio da ga neće stavit igrat!
Ma di ga neće stavit, intervenirao je Ante Žaja!?
- To ne znam, ali znam da je Baku na recepciji usred noći dočekao ovalni pjat sa sirom i pršutom, da večera kad god stigne i da ga ujutro ni slučajno ne budimo, neka se naspava do mile volje. Da proba biti svjež za utakmicu.
E, to je priča koje nema u knjigama. I još:
- Možda vam je zanimljivo i to da sam baš ja skalpelom skidao stari grb sa zvijezdom na turneji po Australiji. Dogovorili se Igor Štimac, Mladen Pralija i Slaven Bilić da se skine grb sa zvijezdom s dresa. Moj zadatak je bio da skalpelom odšijem grb dovoljno da ga onda na terenu prije početka utakmice svatko samo jednim potezom, trzajem, skine. Bilo je to ljeto 1990. i posebne okolnosti. Došli smo sa suvenirima sa šahovnicom, ali smo grb sa zvijezdom htjeli skinuti tek na skupštini kluba. Ali kako ćeš pred našim ljudima u Australiji te 1990. istrčati sa zvijezdom...
Sisgoreo je i dragovoljac Domovinskog rata, čuvar, stražar na stadionu u Poljudu kad se ujesen 1991. opasno puškaralo iz Lore i tromblone prema travnjaku lansirala bi okupatorska JNA.
- Ima toliko toga, ostaju mi nezaboravna putovanja, svuda sam bio s Hajdukom, samo Afriku nismo dotakli.
„Crna kutija bijelih” na trenutak se otvorila. Neće nam se Blaž Slišković naljutit, slične zgode i sam Doktor Baka otvoreno priča.
Bio je to Sisgoreo iz veljače 2018., već nakon dvije i pol godine iznenada je umro, evo točno četiri ljeta.
Dragi Sizgo, fališ nam...