Sedmi svibnja i Sveti Duje upamćen je (i) po tome kad se obnovio HŠK Hajduk i kad su hajduci postali Titovi partizani, u stvaranju novog ustroja bivše zajedničke države 1944. godine. Sutradan 8. svibnja, ali sad već 1991., datum je kojeg se osobito ponosno sjećaju “bijeli”. I sva njihova navijačka obitelj.
Dan je to kad su osvojili ratni trofej, Kup Jugoslavije, posljednji takav. Uz miris baruta i huk srbočetničke soldateske koja će krenuti u okupaciju Hrvatske, a samo šest dana nakon pogibije 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu, Hajduk je odnio trofej ispred nosa Crvenoj zvezdi. Slavio sa 1:0 golom Alena Bokšića i eno pokala u Hajdukovim vitrinama.
Taj se pokal, kao ikona posebnog nogometnog razdoblja i natjecanja od 1947. do 1991. godine, skrivao u podrumu obiteljske kuće danas pokojnog klupskog ekonoma Juke Strinića i njegova sina Velimira Velje u Smiljanićevoj ulici. Čuvali su ga tajno, od ratne 1991. sve do studenoga 2008. kad su Strinići odlučili – vrime je, vratit ćemo pokal u Poljud kamo i pripada.
Da ne ‘dobije noge’
Čuvali su ga, e da ne bi dobio “noge”. Kao što je na primjer iz Dinamovih vitrina netragom nestao pravi, autentični pokal Kupa velesajamskih gradova što su ga “modri” osvojili 1967. godine i kao što su Brazilci sami sebi ukrali Zlatnu boginju Nike, Trofej Mundijala 1970. koji su osvojili po treći put, pa im je pripao u trajno vlasništvo. No, ukraden je i mnogi se u Brazilu kunu da su ga lopovi, mafijaši, negdje rastalili i pretvorili u zlatne poluge.
Da ne bi Titov pokal doživio sličnu sudbinu, da ga ne ukradu i otmu i ne rastale, a radi se o 17 kilograma čistog(!) srebra (i nije Tito škrtario za svoj pokal), Strinići su ga sakrili sve dok prođu ratne ujdurme i frtutme, kako bi Bošnjaci simpatično rekli i opisali teška vremena.
Kad su bili sigurni da se sve dobro sleglo i smirilo i da će se aktualna vlast u Hajduku dostojanstveno ponijeti prema jugo-stečevini iz turbulentne 1991. godine, vratili su pokal i eno ga u vitrini u trofejnoj sali. Trebalo im je 17 godina, ali što sad. Evo već 16 godina da su ga vratili. Ide vrime, leti...
Prekrasno nam je prisjetiti se svake godine iznova tog 8. svibnja 1991. Poseban je datum, Hajduk je iz Beograda kontra Zvezde donio Kup bivše države i više ga nikad nije vraćao... S lica mjesta izvještavao je Zdravko Reić o hajdučkoj pobjedi nad pobjedama protiv budućeg europskog i svjetskog prvaka, a vaš reporter u društvu svog prijatelja i velikog navijača Hajduka Branka Slivara (eno Branka našeg na slikama uz Igora Štimca kako zajedno unose pobjednički trofej u Poljud), nestrpljivo je čekao pobjednike na splitskom stadionu. Za raport s lica dočeka. Za brže-bolje tekst i fotografiju poljudske fešte.
Vojni aerodrom
Slijetali su hajduci istu večer, par sati nakon pobjede, brzim povratkom s “antonovom” s beogradskog vojnog aerodroma Batajnica. Znalo se i znali smo da ćemo ratovati, bilo je neizbježno, sutra,. Prekosutra, najesen, nije moglo uteć, pa još uvijek se tog svibnja ‘91. taktiziralo i putovalo - vojnim zrakoplovom. Stipe Mesić, k tome, bio je predsjednik Predsjedništva SFRJ i nastojao na izvoru spriječiti, osujetiti naum velikosrpske politike, zamisli političara Borisava Jovića (čitaj Slobodana Miloševića), te generala JNA Veljka Kadijevića.
Malo prije toga POP 84, rečena Jugoplastika, košarkaši s Gripa, po treći put su postali europski prvaci (uz novu domaću jugo-duplu krunu). Jadran će u vaterpolu te godine osvojiti naslov državnog prvaka Jugoslavije! Kakvi dani ponosa i slave splitskog sporta! A rat na vratima...
Prijelazno razdoblje i zadnji nogometni kup Jugoslavije. Televizijsku priču kako ga je Hajduk osvojio sastavili su splitski novinari Alen Orlić i Blaž Duplančić.
Bila je to pobjeda kompletne momčadi Hajduka, Alen Bokšić je zabio na dodavanje Grgice Kovača, ali Vatro, Vatroslav Mihačić je branio ka’ lud. Pobjedu su posvetili posebno Miliju Hadžiabdiću koji je srčano igrao premda je mu je dan-dva prije poginula kćerkica. Darku Dražiću dva dana prije toga umro je otac i on nije mogao igrati, a Josip Skoblar nije htio povesti Čeha Jizija Jeslineka koji je bio važan u obrani jer je pomislio da Jizi (čita se Jirži) nije spreman odigrati tako bitnu utakmicu. Pomislio je mudri Joso da se Čeh prestrašio rata i ostavio ga je doma. Skoblar je želio samo hrabre momke. I onda je zablistao Dragi Setinov, odigrao sjajno u obrani i bio neprelazan zajedno s Igorom Štimcem i Slavenom Bilićem. Zaboravlja se da je Joško Jeličić u zadnjim trenucima trebao dati i drugi gol, promašio je nemoguće. Nema veze, ovako je slađe, premda je svaki hajdukovac pretrnuo od straha, da se promašaj ne osveti...
Pobjednički trofej kapetanu Hajduka Igoru Štimcu predao je Vasil Tupurkovski, politički funkcioner, isti onaj što je 1983. predao pokal košarkašima Šibenke, pa se utakmica sutradan poništila...
Štimac je bio isključen, pa se vratio da primi – kako se godinama tituliralo – “najdraži trofej”! A to “najdraži trofej”, danas zvuči bogohulno... Međutim, s ponosom stoji u hajdučkoj vitrini, 33 godine poslije.