Nije rijetko da oni koji se bave javnim poslom izgube osjećaj realnosti i ne prihvaćaju, svjesno ili nesvjesno, da su podložni kritici. Događa se i da oni koji ih kritiziraju pretjeraju ili pogriješe. Pogreške su moguće u svemu i svakom poslu, a kritici si više podložan čim se odlučiš baviti nečim što ovisi o javnosti. Kako novinari, tako i sportaši, u ovom slučaju nogometaši.
Slično je u primjeru i Dina Mikanovića, koji je ruku na srce bio dijelom u pravu, ali pogriješio je metu koja se u ovom slučaju nalazila nekih 500 kilometara dalje od novinarskog salona na Poljudu. Taj ispad samo je još jedan pokazatelj nepoštivanja i nedostatak jasne hijerarhije u klubu, koji je došao kao nova epizoda agonije koju Hajduk prolazi posljednjih mjeseci. Da je samo pitao onog tko je zadužen za taj sektor u klubu o čemu i kome se radi izbjegao bi cijeli cirkus od kojeg neće profitirati.
Na stranu što je Mikanović ranije zaslužio kritike za (ne)prikazano na terenu, nikako nije zaslužio da itko išta ikad laže o njemu. No, i takve stvari u jasnoj strukturi hijerarhije ne bi se rješavale ispadom igrača kojim je dao materijal za sprdanje sa samim sobom, ali i klubom. Efikasnijih i boljih rješenja za takve probleme je puno više od onog što je učinjeno, ali to je samo usputna posljedica onog što je uzrok koji još nikome nije do kraja bistar.
Raspad hijerarhije
Kako je moguće da se sve tako raspadne u kratko vrijeme i da se od ozbiljne organizacije stvori dojam da se ‘ne zna tko pije, tko plaća‘? Drugim riječima kao da sve na svim razinama nije briga kakav će konačni ishod dati njihov angažman. Taj put vodi u rušenje digniteta i imidža kluba, a to je nešto što rukovodeća tijela moraju zaustaviti čim prije.
Iako imperativa više nema, nakon što se propustilo ispuniti ijedan cilj i što je od potencijalno najuspješnije sezone postala jedna od sramotnijih, trebala bi postojati razina dostojanstva kojim se neće više narušiti ugled kluba. Sve ovo što se događa posljednjih mjeseci je prosipanje ugleda, a utakmica protiv Varaždina dodatni je primjer teško objašnjive situacije na Poljudu. Sedam domaćih poraza ove sezone po svim parametrima nemaju puno prostora za opravdanja, osim ozljeda na koje nisu mogli utjecati.
Već smo pisali da skup na papiru kvalitetnih pojedinaca, a neki i s impresivnim nogometnim životopisima za ovu razinu nogometa, nije ispao momčad. To je bilo vidljivo u ključnim trenucima tijekom proljeća, a eskaliralo je u ovim kriznim. Kako je do toga došlo više i nije pitanje koje traži odgovor, jer traje predugo, a štetu za ovu sezonu ionako se ne može ispraviti. No može za iduću i u tome novi predsjednik Ivan Bilić mora djelovati što prije. Ideja je uspostaviti jasnu sportsku strukturu kojom će se doći do ispunjenja ciljeva korak je u kojem ne smije pogriješiti, i to bi na dobrobit svih trebao učiniti čim prije. Bilić je na predstavljanju već otkrio da tu ideju kako provesti strateške ciljeve, tj. provoditi strategiju, uspostavom sportske vertikale.
Preslagivanja
Od onih čiji status u toj liniji nije pod upitnikom, barem javno, su Boro Primorac koji je postao savjetnik uprave za sport te Goran Sablić koji je preuzeo njegovo mjesto šefa Akademije. Ono što još nitko ne zna sa sigurnošću je tko će biti novi sportski direktor i trener Hajduka, a to bi trebale biti dvije i najvažnije funkcije za prekinuti ovu agoniju kroz koju prolaze ‘bijeli‘. Trenutno u čekanju odgovora na ta pitanja imamo montipajtonovske scene gdje je sportski direktor Mindaugas Nikoličius dao ostavku, točnije najavio odlazak istekom ugovora, ali u zraku je i dalje njegov potencijalni ostanak. S druge strane tu je trener Jure Ivanković kao v.d. trenera, a kao takav izašao je iz stožera Mislava Karoglana koji je dobio otkaz zbog neostvarenih ciljeva.
Malotko predviđa Ivankoviću da će dočekati iduću sezonu na istoj funkciji i iduću sezonu kao sedmi trener u ovoj eri, a toga su svjesni i igrači pa onda razvoj nediscipline i nepoštivanje hijerarhije ne izaziva veliko čudo. Ako će to i netko pokušati opravdati kao prirodnu reakciju, među onima koji će se pozabaviti nastalim problemom i izlaskom iz ovog stanja ne bi trebalo biti razumijevanja za razinu nepoštivanja kluba od strane pojedinaca. Taj zadatak čeka one koji će ga obaviti, sportskog direktora i trenera, a njihovo imenovanje bi trebalo činiti prvi korak prema uspostavljanju jasne hijerarhije i sustava nakon čega neće svatko raditi bez odgovornosti kako mu se prohtije na štetu kluba.