Hajdukov je velikan, danas posebno slavi: ‘Zvali bi me u reprezentaciju da nisam javno bio katolik! Titu je smetalo...‘

Vilson Džoni danas, 24. rujna, slavi 74. rođendan, nije malo, ali nije ni puno. Ima ih još ohoho.., starijih od njega u Leksikonu Jurice Gizdića o nogometašima Hajduka svih vremena..

Bila je to mala, slatka feštica u krugu Džonijevih svakodnevnih prijatelja u klubu ŠRD (Športsko ribolovno društvo) Lubin s Matejuške, a što ima klupske prostorije u Ban Mladenovoj ulici, iza crkve Svetog Frane.

- Dođi, bit će mi drago... - javio se Džoni, za prijatelje Vili.

I kako ne svratiti na štogod bilo, na čašicu i rižotić, nebitno, samo da ga izljubimo. Gdje čeljad nije bijesna, ni kuća nije tijesna.

E sad, očekivali smo možda i štogod suigrača uživo, nema veze kiša, a ne samo da se javljaju mobitelom. Nije važno, glavno da su srca puna. E, da je živ Jurica Jerković, Viliju najbliži, on bi sve dodatno začinio, organizirao i dočekivao nas s ulaza, na crvenom tapetu.

Džoni Vilson na otvaranju vitrine Anti Bići Mladiniću, listopad 2019.

Ante Cizmic/Cropix

I ovako je bilo slatko, svečano, feštarski.

Hajduk ne običava objavljivati rođendane, daleko bi ih to odvelo, jave se iz Poljuda kad netko umre, ali dovraga i smrt, treba feštat život, štobisereklo, nama je tek sada živjeti!

- Zamisli, još uvijek nisam u pet najstarijih hajdukovaca – voli reći Džoni s bremenom 74 na leđima.

I u pravu je.

Najstariji je sad Bogdan Kragić, rođen 1934., 39 službenih nastupa, slijedi ga vratar Stanko Babo Mrduljaš, rođen 1935., jedan službeni nastup (dugo je branio za Trešnjevku), zatim Zdravko Meštanek, godište 1936., sa četiri službena nastupa za Hajduk, te ih prate Ivo Bego rođen 1937., sa 106 službenih nastupa, nedavno i osvajač Trofeja Fabjana Kaliterna, kakve li časti i napokon Velimir Aljinović, također 1937. rođen, ali u drugoj polovici godine (studeni), s dva službena nastupa u dresu "bijelih"...

Od zlatne generacije, one što je vrapci na krovu recitiraju, Mešković, Džoni, Rožić, Peruzović, Holcer, Buljan, Žungul, Mužinić, Oblak, Jerković, Šurjak, napustili su nas Holcer i Jerković. Na stranu što se Žungul iz Amerike ne javlja, ali momčad je još uvijek skoro kompletna!

- Jeste li vidjeli, rekao sam da će Hajduk pobijediti u Maksimiru i skoro da ste mi se rugali, ali ja sam sve okrenuo! Rekao sam da će to biti pobjeda za preokret, kao meni na dar za moj rođendan i bila je! Dotad su o Hajduku govorili kao o momčadi debelih (pretilih, op. a.) i starih, a šta ćemo sad?! Ko je sad pametan, a!? Pobijedili smo i sve je odjednom divno i krasno – smije se Vili.

U trenutku rođendana, ne da da mu broj 74 svine leđa, stoji uspravno i kaže sve po spisku:

- Žalim za Mundijalom 1974., ozlijedio se Krivokuća, desni bek i opet me nisu pozvali!? A zašto!? Vi recite kakav sam bio desni bek, gledali ste sve?! - kao da nas je uza zid stjerao.

- Najbolji iza Krivokuće, nije da povlađujemo.

- Eto. Jednom mi je Tito Kirigin priznao, e moj Vili, da se ne krstiš i pokazuješ javno, demonstriraš vjerno i uporno svoju vjeru i što si katolik, lakše bih ja s tobom. Možda bi te i Miljan Miljanić pozvao, otvorio mi se predsjednik. Barem mi je Tito to priznao, bila je to prigoda da sam ga baš ja bacio kući autom. Tito je u tom trenu bio bez auta i šofera, ja sed ponudio, povezao ga i mi se u vožnji zapričali i svašta mi je iskreno otkrio. Bilo mi je mrvu lakše...

Kako god, u svakom slučaju Džonijevih 74 zaslužuje da se registrira. I zbog zlatareva zlata. Ne, ne radi se o Augustu Šenoi, nego je Vili, punog imena Vilson, sin zlatara Gjona (Džona). A rečeni Džon doselio je na Meje (e, lud je bio, nije znao gdje će, op. a.), ali i na Pjacu sa zlatarskom radnjom. Doselila se familija iz Prizrena (Kosovo). Obitelj koja je zapravo zadužila splitski sport. Ne samo Vili. Vilson je Hajdukova legenda, da ne pucamo brojkama o njegovu desetljeću u Hajdukovu dresu, brat Jakov legenda je vaterpolista Jadrana, eno ga u Švicarskoj, a brat Rikard bio je šef marketinga košarkaša s Gripa, one momčadi šampiona Europe. A i sam Rikard bio je nekoć (lijevi) branič u juniorima Hajduka. Jesmo, sanjali smo bekovski par Džoni – Džoni, ali Riki iliti Rike nije izdržao pritisak i konkurenciju i nije dosegao razinu prvotimca da zaigra s bratom.

S fešte iz Ban Mladenove nema slike, da su barem Šuro i Zonzi, Ivica Šurjak i Ante Ivković fizički došli, bilo bi lakše oslikati feštu, ali i ovako ostaje zapis jednog druženja i ono neizbježno: sretan ti rođendan Vili!

Pjesmu vam ne možemo na papir preliti, predočiti, ali tresu se zidovi u Ban Mladenovoj od decibela stare splitske, dalmatinske klapske pjesme.

E da, javio se Rizah Mešković iz Tuzle porukom, golman Mate, on pamti te obljetnice, stariji je od Vilija. Tuzlaku je Hajduk uvijek „nebo iznad mene”, Viliju želi "sretno sve do 105., a dalje ćemo se dogovorit", dok lijepe želje svome Džoniju nesumnjivo gaje i dinamovci (danas bi, nota bene, rođendan bio i Slavenu Zambati, imao bi Zambi deset više nego Džoni, ravno 84, pa da i to spomenemo, Sinjanina, Dinamova "plavog devet" op. a.).

Džoni je ostavio trag u modrome u sezoni 78/79, pa ga se te godine radije nego hajdukovci sjećaju i dinamovci Zajec, Mlinarić, Tucak, Stinčić i ostali...

Lijepo je biti velik na obje strane, a Vilson Džoni to svakako jest. Bio i ostao!